Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika

Autori su vodili računa o tome kako i koliko pravopis smije preuzimati na sebe kompetencije gramatike, ortoepije i leksikologije. Ne vrednujući ni jednu gramatičku, ortoepsku i leksičku pojavnost posebno, pa time i ne dovodeći ni jednu od njih u odnos nadređenosti ili podređenosti, Pravopisni priručnik omogućava da svaka od njih bude podjednako vrednovana. Pravopis koji je otvoren prema višestrukostima ne priječi izbor tih višestrukosti, pa onda ni mogućnost utvrđivanja njihova stilističkog statusa. Gdje god je to bilo moguće, tj. gdje god je to bilo u njegovoj kompetenciji, Pravopisni priručnik iskoristio je gramatičke i leksičke višestrukosti, pa onda i pravopisne višestrukosti. Kao što su gramatičke i leksičke višestrukosti pretpostavka razvoja gramatičkih i leksičkih normi, tako su i pravopisne višestrukosti pretpostavka razvoja pravopisnih normi. U tom je smislu Pravopisni priručnik, kao i svaki drugi pravopisni priručnik, etapa u razvoju o kojem je riječ.