Razgovori s Kočom

Velike nade za demokratizaciju partije i društva budio je najavljeni obračun s birokratsko-dogmatskim centralizmom u organizaciji političke i državne vlasti na poznatom Brijunskom skupu u ljeto 1966. godine kada je osuđen i odbačen Aleksandar Ranković. Vi ste kao član CK SKJ sudjelovali na tom skupu. Kako taj događaj ocjenjujete iz današnje perspektive, poslije više od dva desetljeća? – Slažem se da su mnogi ljudi gajili velike nade ali one su, na žalost, iznevjerene. Praktično se sve svelo na rušenje jednog od najmoćnijih ljudi u vrhu strogo centralizirane vlasti umjesto da se i sama takva vlast promijeni u korist demokratskog otvaranja za koje su se na riječima svi izjašnjavali. Ranković je osuđen za nešto što se nije moglo dokazati i što on, vjerojatno, nije ni nameravao učiniti – postavljanje špijunske zamke čak i oko Tita i njegove supruge Jovanke. Samim tim je glavni problem društva i partije – razvlašćivanje monopolističke oligarhije – prebačen u drugi plan. Rezultat je, kako se ubrzo pokazalo, bio politički porazan: Ranković je proglašen za glavnog, bezmalo jedinog vidljivog zastupnika birokratsko-etatističkog otpora obećanim reformama čime je stvoren privid da će njegovim zbacivanjem s vlasti ta prepreka najzad pasti. Stvarna promjena je odložena; nametnuta je još jedna skupa zabluda.