Snoviđenja

U ovih pet priča (San o Sudnjem danu, Đavlom opsjednut redarstvenik, San o paklu, Svijet iznutra i San o smrti) ogleda se sva autorova stilska i jezična virtuoznost, koju on stavlja u službu oštre, pesimistične i skeptične vizije ne samo španjolskog društva sedamnaestog stoljeća nego i čovječanstva općenito. Kao najbolji predstavnik baroknog konceptizma, Quevedo se ovdje razmeće svim mogućim sredstvima za ostvarenje razigrane i karikaturalne vizije svijeta i ljudskog roda, što ovo djelo nedvojbeno svrstava među interpretativno najsloženije književne tvorevine nastale na španjolskom jeziku. Premda na pojavnoj razini i na prvi pogled tekst ostavlja dojam relativne banalnosti, pet autonomnih naracija koje čine Snoviđenja ističu se zamršenom konceptualnom igrom. Autorov besprijekoran stil – duhovit i bezbrižan, pun dosjetki, iznenađujućih ideoloških i subverzivnih aluzija, često hiperboličnih i ponekad opscenih, kao i vladanje jezikom s kojim se rijetko tko može mjeriti – nudi mogućnost simultanih tumačenja i mnoge odlomke djela prepušta interpretativnom sudu čitatelja. Otuda je proistekla nužnost da prevoditelj Karlo Budor svoj prijevod – izrađen prema predlošku koji sažima najbolja izdanja rukopisnih varijanti španjolskoga izvornika – poprati mnoštvom bilježaka koje olakšavaju snalaženje u tom zakučastom tekstu.