Pukovniku nema tko da piše

Pukovniku nema tko da piše jedno je od najpoznatijih kraćih djela kolumbijskog književnika Gabriela Garcíae Márqueza. Radnja se odvija u malom karipskom gradu tijekom razdoblja političke represije nakon građanskih sukoba u Kolumbiji.

Glavni lik je ostarjeli pukovnik, veteran jednog od građanskih ratova, koji već petnaest godina svakoga petka odlazi na pristanište očekujući pismo vlade. Država mu je obećala vojnu mirovinu za sudjelovanje u ratu, ali pismo nikada ne dolazi. Unatoč tome, pukovnik uporno vjeruje da će pravda jednom biti zadovoljena.

Živi sa suprugom koja boluje od astme. Oboje su vrlo siromašni i postupno prodaju gotovo sve što posjeduju kako bi preživjeli. Njihov jedini vrijedan imetak ostao je pijetao za borbe, naslijeđen od sina Agustína. Sin je ubijen zbog političkih aktivnosti, a pijetao je posljednja uspomena na njega. Dok supruga želi prodati životinju kako bi pribavili novac za hranu i lijekove, pukovnik vjeruje da bi pobjeda pijetla na predstojećim borbama mogla promijeniti njihovu sudbinu.

Roman prikazuje niz svakodnevnih situacija: posjete pošti, razgovore sa susjedima, pokušaje nabave hrane na dug i stalnu borbu sa siromaštvom. Iako se izvana gotovo ništa ne događa, unutarnja napetost raste kroz sukob između nade i očaja. Pukovnik odbija prihvatiti poraz i ostaje vjeran vlastitom dostojanstvu čak i kada se suočava s glađu.

Djelo istražuje teme čekanja, nepravde, političke represije i ljudske ustrajnosti. Završna scena, u kojoj pukovnik na pitanje što će jesti odgovara odlučno i prkosno, smatra se jednom od najupečatljivijih u latinoameričkoj književnosti. Roman je snažan prikaz čovjeka koji, unatoč svemu, odbija izgubiti vjeru u budućnost.