Bio-bibliografski leksikon suradnika hrvatske revije

Kao svaka stvar tako i ovaj Bio-Bibliografski Leksikon suradnika Hrvatske Revije 1951-1990. ima povijest svog postanka. Ta povijest uključuje u sebi razlog njegovog postanka i njegovu svrhu, namjenu. No, kao sve tako i ovaj Leksikon, kao ostvarenje, ima osim svoje korisnosti i svoje nedostatke. Premda oni leže u naravi stvari i u tehnici prikupljanja biografskih podataka, smatram uputnim, da ja sam upozorim na njih i da ih obrazložim. Već na prvi pogled pažljivi korisnik Leksikona opazit će da naslov Leksikona ne odgovara njegovom sadržaju u potpunosti. Jer, Leksikon je “bio-bibliografski”, a manjka mu skoro jedna trećina biografija; nadalje, neke natuknice (osobe) nisu mogle biti “suradnici Hrvatske Revije”, jer nisu bile odavno na životu kada se je njihovo ime pojavilo na stranicama HR. Prema tome, dva glavna nedostatka ovog Leksikona jesu nepotpunost biografija i neodređenost pojma “suradnik”. Pođimo, međutim, redom pa odgovorimo najprije na pitanje: Kako i zašto je došlo do zamisli pisanja i sastavljanja Bio-Bibliografskog Leksikona suradnika Hrvatske Revije 1951-1990?

Kada smo 5. svibnja 1990. godine u Hrvatsko-Argentinskom Kulturnom Klubu u Buenos Airesu slavili 40. godišnjicu neprekidnog izlaženja Hrvatske Revije, govoreći o značenju HR u prošlosti i u novo nastalim prilikama, označio sam HR kao “most između emigracije i domovine”. Ustvari, ona je to tek od 1991. zaista postala. Jer, padom Berlinskog zida i represivnog komunističkog sistema, koji je domovinu dijelio od njezine hrvatske dijaspore kroz 45 godina, nastala je mogućnost da domovina dobije uvid u “jedno važno poglavlje u razvoju hrvatske nacionalne kulture, koje ostaje za pozna vremena” kakvom je prof. dr. Pavao Tijan ocijenio Hrvatsku Reviju. Sigurno nisam bio jedini u emigraciji kojemu seje nametnulo pitanje: kako domovini približiti golemu riznicu podataka i kultunorg blaga, koje je Hrvatska Revija zabilježila na oko 28.000 stranica svojih 40 godišta u emigraciji? – Sastavljajući svoju bibliografiju u HR, prelistao sam svih 40 godišta i na temelju “Abecednog pregleda suradnika” pobilježio bibliografske podatke svoje suradnje. Bilo mi je odmah jasno, da bi ovakav pregled svih suradnika odgovorio na mnoga pitanja statističke naravi, a bez kojih nije moguće odlučiti o načinu približavanja cjelokupnog sadržaja HR domovini. Bacio sam se na sastav abecednog imenika svih u Kazalu zabilježenih suradnika s naznakom godina suradnje.

Dana 20. kolovoza 1991. godine završio sam “Abecedni popis suradnika po godištima suradnje”. Statistička analiza podataka u tome času dala je slijedeže rezultate: 615 imena suradnika, uključivši pseudonime, akronime, sigle, inicijale i kratice. Od ovih 615 imena (ne osoba!) 345 pojavilo se na stranicama HR samo jedanput ili samo u jednoj godini: 87 samo u dvije godine, a 39 samo u tri godine. Više od tri godine suradnje iskazalo je 144 suradnika. Tada je bilo 94 pseudonima od kojih je oko 50 posto tijekom vremena moglo biti riješenih. Vidio sam, ako nastavim s ispisivanjem suradnje, dobit ćemo odgovor na dva osnovna pitanja: Tko je suradnik? I što piše? Iz tih podataka nametnula seje sama po sebi pomisao, da je najbrži i najpraktičniji način približavanja sadržaja HR domovini u obliku priručnika koji bi sadržavao podatke o suradnicima (biografije) i o njihovoj suradnji u HR (bibliografije). Budući pak da su ovako sastavljeni podaci ustvari leksikografskog značaja, nametnuo seje sam po sebi i naslov priručnika.

Usporedo sa sastavljenjem bibliografija svih 615 imena, a stoje posao koji je ovisio isključivo o meni, prikupljao sam biografije. To je pak bio vrlo mučan, dugotrajan i skoro jalov posao. Lako je bilo s mrtvima, jer je obično negdje postojao nekrolog; teško je bilo sa živima, koji nisu reagirali na nekoliko poziva uredništva HR svojim suradnicima, da za Bio-Bibliografski Leksikon suradnika, a koji je u pripremi, pošalju na moju adresu u Buenos Airesu svoje biografije do najviše 30 redaka. Osim nekoliko sjajnih iznimaka, odaziva nije bilo. Možda se tome ne treba čuditi obzirom na velik broj (345) onih koji su se samo jedanputa pojavili “suradnjom” pa iz skromnosti ne šalju svoju biografiju. Radeći isključivo sam, nisam mogao svima se pismeno obražati, jer od svih nisam imao adrese. Eto, otuda pomanjkanje biografije skoro trećine “suradnika”, među kojima se nalaze suradnici s neriješenim pseudonimom i siglama, razni nemarnici itd. U potrazi za biografijama protekle su godine do danas (rujan 1996).

Danas statistički pregled pokazuje, nakon znatnih dopuna i rješenja pseudonima, ovakovo stanje: 627 suradnika, od njih 113 pod pseudonimima od kojih su 66 neriješeni; suradnika “bez biografija ima 131, koji s neriješenim pseudonimima sačinjavaju 197 suradnika bez biografije. Osim, možda, njih desetak, svi oni spadaju u skupinu koji su se javili u HR samo jedanputa ili samo u jednoj godini. Za razliku od svakog drugog leksikona, koji može ispustiti bilo koju natuknicu, a da zato nikome ne mora dati nikakovo obrazloženje, ovaj je Leksikon vezan na Kazalo HR i u njemu sadržani popis suradnika pa je stoga svako pomanjkanje biografije lako uočljivo. U ovom Leksikonu ničije ime nije namjerno ispušteno i ničija suradnja nije namjerno izostavljena. Ako se nađe takovo izostavljanje, može biti samo slučajno ili mojom pogreškom.

Na pitanje, da li su sva imena, koja se u abecednom popisu suradnika nalaze, zaista suradnici u pravom smislu riječi, moram priznati, da nisu. Ima imena autora čija su imena per accidens dospjela u HR i u njezino Kazalo pa ih se nije smjelo ispustiti iz Leksikona. Kako i zašto su ovakovi i mnogi drugi pisci dospjeli u HR, stvar je njezinoga urednika. Smatram, uostalom, da za nikoga, ma tko taj bio, uvrštavanje njegova imena ili članka u Hrvatskoj Reviji ne smije značiti nikakav capitis deminutio.

Priručnik Bio-Bibliografski Leksikon suradnika Hrvatske Revije 1951-1990, usprkos svome naoko preuzetnom naslovu i svim nužnim i neizbježivim nedostacima, trebao bi poslužiti svima u domovini pa i u dijaspori, koji se zanimaju za političko i kulturno djelovanje hrvatske emigracije po cijelom svijetu kroz gotovo pola stoljeća, da se orijentiraju u mnoštvu vrhunskih hrvatskih intelektualaca, kulturnih i političkih radnika i plodova njihova uma i duha, koji su objavljeni u Hrvatskoj Reviji te da kroz Leksikon dođu do podataka potrebnih za nabavu fotokopija članaka, studija, pjesama itd. u domovinskim ustanovama koje raspolažu cjelovitom zbirkom Hrvatske Revije od 1951. do 1990. godine. U toj mogućnosti vidio sam praktičnu svrhu ovog priručnika od početka mojega rada na njemu. Kroz ovaj, ili bilo koji drugi sličan priručnik, svaki njegov korisnik otrgnut će zaboravu postojanje i stvaranje plejade vrsnih pisaca, mislilaca, pjesnika i esejista hrvatske dijaspore, kojih više nema među nama. Njima i njihovoj uspomeni posvećujem ovaj svoj trud.

Da se je broj suradnika s biografijama znatno povećao u posljednjoj, zagrebačkoj, etapi ovog rada, toplo se zahvaljujem gdji Nataši Bašić, prof. Branku Hanžu, dru Lavu Znidarčiću i prof. Vinku Nikoliću, koji je od samog početka pratio i podupirao ovaj rad.

Milan BLAŽEKOVIĆ Zagreb, 9. rujna 1996.