Simfonije

Simfonije Miroslava Krleže predstavljaju jedan od najsnažnijih i najspecifičnijih ciklusa u ranom hrvatskom modernizmu. Riječ je o šest duljih pjesničkih tekstova koje je Krleža objavio pod tim zajedničkim naslovom 1933. godine, iako su neke nastale još 1914., a prve su se pojavile u zbirci Tri simfonije 1917. Ciklus čine: Pan, Podnevna simfonija, Suton, Nokturno, Sodomski bakanal i Ulica u jesenje jutro.

Stilski, Simfonije su ekstatične, oratorijske poeme nabijene vitalističkim zanosom, panteističkim osjećajem prirode i kosmičkim ritmovima. Krleža ovdje koristi bujan, gotovo barokni jezik, bogat asocijacijama, metaforama i zvučnim efektima – ritam je nabijen, sintaksa često razlomljena, a slike prelaze od idiličnih prirodnih motiva do erotskih, dionizijskih i grotesknih vizija. Utjecaji Walta Whitmana i Emila Verhaerena očiti su u širokom dahu, enumeracijama i osjećaju stapanja pojedinca s univerzumom.

U Panu dominira mitološki motiv boga prirode koji promatra svijet u jesenjem, senzualnom ozračju. Podnevna simfonija slavi puninu života i sunčevu snagu. Suton i Nokturno donose melankoličnije, introspektivnije tonove sumraka i noći. Sodomski bakanal ide u smjeru orgijastičkog, demonskog i destruktivnog zanosa, dok Ulica u jesenje jutro donosi urbaniji, svakodnevniji prizor prožet istim intenzitetom.

Iako su to rani radovi mladog Krleže, već pokazuju njegovu iznimnu verbalnu moć i sklonost prema grandioznim, simfonijskim formama koje će kasnije razvijati u prozi i drami. Kritika ih često vidi kao vrhunac njegove rane lirike – prije nego što će se okrenuti oštrijem društvenom angažmanu i ironiji (npr. u Baladama Petrice Kerempuha).

Danas se Simfonije cijene kao izuzetan primjer hrvatskog ekspresionističkog vitalizma: tekstovi koji ne teže klasičnoj lirskoj intimnosti, nego orkestralnoj snazi, gdje se riječ pretvara u glazbu, boju i pokret. Simfonije su Krležino najranije remek-djelo u poeziji – monumentalan, pomalo pretenciozan, ali genijalno izveden pokušaj da se jezikom dočara punina postojanja.