Proljeća Ivana Galeba

Radnja romana je prilično jednostavna; Reč je o sećanjima glavnog junaka Ivana Galeba, muzičara, tokom njegovog boravka u bolnici između dva izvora. Reč je o ispovednoj prozi, o psihoanalitičkoj samoanalizi koja prikazuje ceo život glavnog junaka, od detinjstva do boravka u bolnici, sa svim iskustvima koje jedan intelektualac ​​doživljava i oseća.

Citat iz djela: “Želio bih umrijeti u sunčanom danu. Klicu te male tajne želje nosim u sebi od djetinjstva. Što me kod smrti najviše plaši, to je predstava mraka s kojom je ona skopčana. Divim se religijama Istoka, koje su uspjele da čovjeku dočaraju svijetlu, sunčanu smrt, da mu usade predstavu beskrajnog jása za grobom. One su, možda, učinile čovjeku najveće dobro koje se smrtniku može da učini. Želio bih umrijeti izvaljen nauzak na dobroj, vrućoj zemlji, sav u suncu i jásu, umrijeti u jedrini dana, u sat uzavrelih zrikavaca. U sat kad sanjivo šute povijena žita i nijemo bujaju oteščani grozdovi, u sat vrele podnevne tišine. Plaši me smrt u predvečerje, smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.”

“Riječ uvijek iznevjeri misao. A pogotovo iznevjeri osjećaj.”