Kronika

Podatke o Marcelinovu spisateljstvu zahvaljujemo u prvome redu Kasiodoru koji ga spominje kao autora kršćanske kronike {Inst. 1.17.2) i, kako se čini, još dva spisa, "O značajkama razdoblja i položajima mjesta' {Inst. 1.17.1) te "O gradu Konstantinopolu i gradu Jeruzalemu" {Inst. 1.25.1). Nažalost, ništa osim "Kronike" nije se sačuvalo.

Počinjući pisati svoje kroničarske djelo, Marcelin je pred očima imao dva velika uzora, Euzebija iz Cezareje i Jeronima Stridonjanina. O tome svjedoče i sam kroničar u predgovoru Kronici {Praefatio) i Kasiodor {Inst. 1.17=2). Izravno se nadovezujući na njihove kroničarske zasade i kronološki ih nastavljajući, premda ne i opsegom, Marcelin je prvu inačicu "Kronike" dovršio godine 518. (nedugo nakon smrti cara Anastazija I. koji je umro je 9. srpnja 518), prateći poglavito događaje u istočnome dijelu Carstva, što je sam istaknuo kao temeljnu nakanu {Praefatio).

Poticaj sastavljanju "Kronike" vjerojatno mu je dala činjenica što na Istoku nije bilo Jeronimova nastavka, a i njegovi zapadni nastavljači, Prosper Tiron i Hidacije, uspjeli su svoje kronike dovesti samo do druge polovice petog stoljeća (do 455, odnosno 468. godine). Ovo je ostavljalo popriličnu kronološku prazninu, bez obzira na mogućnost da su ih u rukopisima nastavili njihovi prepisivači. Otuda je sasvim razumljiva omiljenost Marcelinove "Kronike" koja je za posljedicu imala kako Kasiodorovu preporuku (on je po važnosti smješta odmah iza Euzebijeve i Jeronimove kronike), tako i dopunu samoga autora (do 534), kao i kasniji nastavak nepoznatoga spisatelja (sačuvan za razdoblje do 548)...