
Pokošeno polje
„Pokošena polja“ (1933) predstavljaju kulminaciju i labudovu pesmu života koji je prerano završen – autor je roman završio samo pet meseci pre smrti od tuberkuloze, u trideset prvoj godini.
Knjiga duboko prožeta ličnim bolom i širokom slikom jednog slomljenog vremena, gde se ratna trauma i posleratna dekadencija prepliću u tešku, neizbežnu celinu. Prvi deo romana nosi snažan autobiografski pečat: kroz oči deteta i mladića oživljavaju se strahoti Prvog svetskog rata – glad, okupacija, razoreno selo, gubitak porodice i nevinosti. To je svet u kome se mladost pokosi kao njiva pod kosilicom, gde se nacionalni ponos meša sa poniženjem, a svakodnevica postaje borba za goli opstanak. Ćosić ne romantizuje patnju; ona je sirova, opipljiva, ostavlja duboke ožiljke koji nikada ne zarastaju.
Drugi deo se premešta u Beograd u međuratnim godinama – grad korupcije, lažnih ideala, moralnog sloma i egzistencijalne praznine. Glavni lik, novinar i intelektualac, luta kroz galeriju propalih likova: cinika, oportunista, malograđana koji su se prilagodili novom poretku. Ćosićeva kritika je oštra, ali ne pamfletska – dolazi iznutra, iz razočaranja generacije koja je preživela rat da bi bila svedok raspada svih vrednosti za koje se borila. Ljubav, prijateljstvo, vera u bolje sutra – sve se raspada pod teretom vremena.
Stil romana je urbani, moderan, psihološki dubok, sa fragmentarnim tokom koji odražava unutrašnji nemir. Nema patetike, nema ulepšavanja; Ćosić piše sa ogoljenom, gotovo dokumentarnom preciznošću, ali sa toplinom prema obespravljenima i ranjenima. Naslov – pokošeno polje – nije samo metafora za uništenu mladost; to je slika cele jedne epohe, gde se život pokosi pre nego što procveta.
Knjiga se sastoji od dva toma.
Jedan višetomni primerak je u ponudi.







