Ivan Goran Kovačić

Hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist i prevoditelj (Lukovdol, 21. III. 1913 – okolica Foče, Bosna i Hercegovina, ? 12. VII. 1943). Jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika u razdoblju prije i tijekom II. svjetskoga rata, autor znamenite proturatne poeme Jame.

Jedina mu je za života samostalno objavljena knjiga zbirka novela Dani gnjeva (1936, tiskana bez novele Probuđeni djedovi zbog u njoj istaknutoga hrvatstva), u kojoj je uspjelim spojem lirskoga realizma i društvenog angažmana, značajkom dijela hrvatske proze 1930-ih, prikazao težak život i tragične sudbine tzv. malih ljudi svojega rodnog kraja te zaoštrene odnose unutar seoske zajednice razjedinjene i oslabljene političkim i gospodarskim nepravdama. Dojmljivi, često potresni opisi individualne i kolektivne borbe za opstanak u moralno nagrđenoj društvenoj stvarnosti prožeti su pronicljivim zapažanjima o dubokoj ambivalentnosti ljudske naravi, ali i dosljednim pozivom na ustrajanje u čovječnosti i pobuni protiv svakog oblika društvene nepravde i nejednakosti. Tamne slike seoskoga života i društvenih odnosa suprotstavljene su lirskim idiličnim slikama u kojima prevladavaju osjećaji arkadijske srođenosti čovjeka i prirode (Mrak na svijetlim stazama, Sedam zvonara Majke Marije, Smrt u čizmama i dr.).

Kontrast svjetla i tame, ljepote i mučne svakodnevice glavno je obilježje Kovačićeve poetike, prisutno i u naslovu pjesničke zbirke Ognji i rože (u dvama rukopisima priređena 1942., objavljena posmrtno 1945), svojevrsnome poetskom nastavku pripovjednoga ciklusa o goranskom zavičaju. Zbirka sadržava 36 pjesama podijeljenih u jedanaest ciklusa, s uvodnom pjesmom (Rodni kraj) i završnom prozom (O jeziku, kraju i ljudima), napisana na gorskokotarskoj kajkavštini (tzv. kekavštini); jedna je od najznačajnijih zbirki hrvatske dijalektalne poezije. Svijet djetinjstva, zavičaja i seoskoga života opjevan je arhetipskim simbolima i osebujnim pjesničkim slikama koje odišu vitalističkim zanosom, neposrednošću dojmova te naglašavanjem univerzalnih čovjekovih predodžbi o svijetu što ga okružuje (D’žd, sonce i stari mlinar, Beli most, Vesela cerkva). Zbirka se odlikuje vještom uporabom raznorodnih stihovnih oblika, uspjelom ritmičkom organizacijom pjesme, zvukovnom usklađenošću, jasnoćom i komunikativnošću.

Motive narušena sklada čovjeka i prirode, mračna naličja zbilje i predosjećaja vlastite smrti te spremnosti na žrtvu zbog osjećaja moralne odgovornosti prema budućim naraštajima opjevao je u štokavskome pjesničkom opusu, gdje se ističu programatska pjesma Pjesniku, svojevrsni epitaf samomu sebi Moj grob te proturatna Leševi putuju. Pjesme napisane 1943 (Mrzimo vas!, Komunističkoj partiji) propagandno su intonirane, a s Nazorovim stihovima tiskane su u zbirci Hrvatske pjesme partizanke (1943).

Vrhunac je njegova pjesničkoga opusa proturatna, vizionarska poema Jama, napisana 1943. za pjesnikova boravka na partizanskome teritoriju (zbog Kovačićeve pogibije mjestimice nedorađena), objavljena posmrtno 1944. u Italiji. Tema je poeme ratni zločin: temelji se na iskustvu masovnih smaknuća počinjenih na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske u prvim godinama rata. Premda u poemi poprište, žrtve i počinitelji nisu imenovani, smatra se da je riječ o ustaškome zlodjelu. U Jami se zločin opisuje sa stajališta žrtve, zarobljenoga seoskoga čovjeka koji je slučajno preživio pokolj te je zajedno s leševima svojih supatnika bačen u jamu. Iz nje se pod okriljem noći izvlači na ledinu, gdje skriven u travi dočekuje protunapad partizana, kojima nasumce kreće ususret te od njih prima njegu. U svojem monologu žrtva trezveno opisuje pojedinačne etape zločina, a zatim grčevitu borbu za opstanak među leševima u jami. Od mučne glavne teme odstupaju sjećanja na mirnodopski seoski život te zaključna scena s partizanima, gdje prevladava osjećaj ponovno probuđene nade i olakšanja.

Važno mjesto u Kovačićevu književnom opusu zauzimaju i prijevodi (jedan je od plodnijih prevoditelja engleske, francuske, talijanske, njemačke, ruske, češke i slovenske lirike u međuratnome razdoblju) te feljtoni, kritike, eseji (Strah u umjetnosti, 1940), reportaže, putopisi, članci i polemike. U književnokritičkim radovima, većim dijelom okupljenima u knjizi Eseji i ocjene (posmrtno, 1946) pokazao se kao lucidan kritičar čije su prosudbe djela hrvatskih književnika (Miroslava Krleže, Ranka Marinkovića, Antuna Branka Šimića, Dragutina Tadijanovića i dr.) i danas aktualne. Autor je nedovršenih romana Brod na potoku i Božji bubanj te komedije Kremenjača, čiji je rukopis izgubljen.