Ksaver Šandor Gjalski

Ksaver Šandor Gjalski (pravo ime Ljubomil Tito Josip Franjo Babić), hrvatski književnik (Gredice kraj Zaboka, 26. X. 1854 – Gredice, 6. II. 1935). Pravo studirao u Zagrebu i Beču, državni ispit položio 1878. Kao pristav radio u Koprivnici, Osijeku, Virovitici, Pakracu, Sisku, Šidu, Sušaku i Zagrebu, umirovljen zbog političkih razloga 1898. Bio je djelatan i u političkom životu: saborski zastupnik na listi Hrvatsko-srpske koalicije 1906., 1917–18. veliki župan zagrebačke županije, 1919. član Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu. Predsjednik Društva hrvatskih književnika 1909–18. i 1926–27. S M. Dežmanom 1903. uređivao Vienac.

Jedan je od najistaknutijih stvaralaca u razdoblju realizma, ali se istodobno stilski i tematski uklopio i u nove književne tendencije modernističke epohe. Njegovu prozu obilježavaju dva osnovna tematska kruga. Prvi je proizišao iz njegove emocionalne povezanosti s tradicijom nekadašnjega plemenitaškog svijeta, a u drugome je pokazao zanimanje za problematiku suvremenoga političkoga, društvenog i intelektualnog života Hrvatske. U vezi s prvim nastao je lirsko-impresionistički ciklus zapisa i sjećanja na tradiciju i ugođaje plemenitaškoga života (Pod starimi krovovi, 1886; Na rođenoj grudi, 1890; Iz varmegjinskih dana, 1891; Diljem doma, 1899). Pod utjecajem Turgenjevljeva poetskoga realizma Gjalski je opisao specifičan tip zagorskih plemenitaša koji nestaju u novim društvenim odnosima. Istodobno je pisao pripovijetke s motivima iz činovničkoga života i života socijalno ugroženih ljudi (Tri pripovijesti bez naslova, 1887; Bijedne priče, 1888). Roman simboličkog naslova U noći (1887) prvi je društveni roman sa suvremenom tematikom u nas vezan uz razdoblje Khuenova banovanja u Hrvatskoj; u njemu je Gjalski nastojao kritički osvijetliti aktualno političko stanje u Hrvatskoj, neetičnost i korumpiranost te opću bezidejnost koja je zavladala i među pojedinim strankama i u društvu uopće. Gjalski je također među prvima dotaknuo problem hrvatskog intelektualca i njegova promišljanja života, i to s različitih gledišta – od suvremene filozofije (Schopenhauer, Hartmann) do darvinističke teorije. Inspiriran Goetheovim Faustom, začetnik je proze kojom pokušava ući u »trag naše hrvatske duše« u romanu Janko Borislavić (1887), a problem umjetnika u provincijskoj atmosferi i malograđanskom okružju problematizirao je u romanu Radmilović (1894), unoseći u fabulu romana i vlastita razmišljanja o smislu književnosti. U povijesnim romanima (Osvit, 1892; Za materinsku riječ, 1906; Dolazak Hrvata, 1924) nastavio se na šenoinsku tradiciju povijesnog romana u nas, ali književno manje uspješno negoli u ostalim prozama. U razdoblju moderne stao je na stranu »mladih«, i sam se okušavajući u crticama i kratkim pričama modernističkog sadržaja. Pisao je i pripovijetke sa spiritističkim i mističnim motivima (Tajinstvene priče, 1913). Roman Pronevjereni ideali (1925), posljednje njegovo djelo, političko je razočaranje u vlastitim ideološkim izborima, posebno jugoslavenstvu, i više je političko-publicističkoga no književnoga značaja. Gjalski je prvi u nas nekim svojim temama započeo prodor u Europu, a još prije Vojnovića obradio je propadanje našega plemstva. Uz estetske vrijednosti, njegovo djelo ima i obilježje kronike i svjedočanstva o vremenu punom društveno-ekonomskih i političkih promjena. Gjalski je prvi istaknutiji društveni sintetičar svojega doba, a zagorskoplemenitaškim tematskim krugom predstavio se i kao jedan od vjesnika impresionizma u hrvatskoj književnosti.

Citiranje: Gjalski, Ksaver Šandor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 18. 12. 2023.