Pavle Ivić

Srpski jezikoslovac (Beograd, 1. XI. 1924 – Beograd, 19. IX. 1999). Na beogradskom filozofskom fakultetu diplomirao je 1949. i doktorirao 1953. Do 1972. redoviti profesor Filozofskoga fakulteta u Novom Sadu, od 1975. na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od tada radi u SANU. Držao predavanja na mnogim sveučilištima u Europi, Americi, Aziji i Australiji. Bavio se slavenskom i srednjojužnoslavenskom dijalektologijom, fonologijom, srpskom jezičnom poviješću, srpskom ćiriličnom filologijom, poredbenom slavenskom gramatikom. Dao je osnovni biljeg srpskom jezikoslovlju druge polovice XX. st. Do pod konac 1960-ih imao je umjerene stavove o srpsko-hrvatskim odnosima, tada postupno prihvaća unitaristička i za Domovinskog rata velikosrpska shvaćanja, ali ih pod konac 1990-ih revidira. Najvažnije knjige: O govoru Galipoljskih Srba (1957), Srpskohrvatski dijalekti: njihova struktura i razvoj. I. Općenito i štokavska skupina dijalekata (Die serbokroatischen Dialekte: Ihre Struktur und Entwicklung. I. Allgemeines und die štokavische Dialektgruppe, 1958; srp. prijevod 1994), O Vukovom Rječniku iz 1818. godine (1966), Srpski narod i njegov jezik (1971., 2001), Prozodija riječi i rečenice u srpskohrvatskome (Word and Sentence Prosody in Serbocroatian, 1986., s I. Lehiste), O jeziku nekadašnjem i sadašnjem (1990), O Vuku Karadžiću (1991), Pregled istorije srpskog jezika (1998). Ivić je bio član SANU i nekoliko slavenskih i drugih akademija.