Émile Zola

Zola [zɔla'], Émile, francuski književnik (Pariz, 12. IV. 1840 – Pariz, 29/30. IX. 1902). Po ocu talijanskog podrijetla (prema nekim izvorima iz okolice Zadra). Djetinjstvo proveo u Provansi, prijateljevao s P. Cézanneom. Ostavši bez oca, s majkom se preselio u Pariz, gdje je počeo živjeti bohemski te radio u nakladničkoj kući Hachette. Već su njegovi rani romani Claudeova ispovijest (La Confession de Claude, 1865) i Thérèse Raquin (1867) izazvali skandale i privukli pozornost policije. Iako se u tradicionalnom feljtonističkom pripovijedanju dokazao kao »majstor zanata« (Tajne Marseillea – Les Mystères de Marseille, 1867), nastavio je »izazivati« javno mnijenje (Madeleine Férat, 1868). Oduševljeno je prihvatio liberalizam, pozitivizam i determinizam, osobito ideje C. Bernarda iz njegova Uvoda u studij eksperimentalne medicine (1865), te je u nizu teorijskih rasprava predstavio koncepciju naturalizma i eksperimentalne metode u umjetnosti (predgovor II. izdanju Thérèse Raquin, 1869; Eksperimentalni roman – Le Roman expérimental, 1880; Naturalizam u kazalištu – Le Naturalisme au théâtre, 1881). Sveobuhvatnu psihološku i fiziološku studiju ostvario je ciklusom Rougon-Macquartovi (Les Rougon-Macquart, 1869–93), prikazom »sociološke i fiziološke povijesti jedne obitelji za Drugoga Carstva«. Za razliku od Balzacove ambicije da oslika cjelokupnost društva, Zola je želio prikazati kako pod utjecajem izvanjskog okružja genetsko naslijeđe mutira unutar obitelji. Ciklus je nastao pod izravnim utjecajem Lucasova Traktata o prirodnom nasljeđivanju (Traité de l’hérédité naturelle, 1850), a obuhvaća dvadeset romana, koji opisuju pet obiteljskih naraštaja. Naglasak je na kritičkom promatranju različitih društvenih slojeva: prvi roman ciklusa Uspon Rougonovih (Fortune des Rougon, 1869–1871) posvećen je malograđanštini i temi novca, kojoj se često vraćao i u potonjim romanima ciklusa (Kod ženskog raja – Au Bonheur des dames, 1883; Novac – L’Argent, 1891). Jazbina (L’Assomoir, 1877) pak prikaz je naličja industrijskog doba i beznađa proletarijata, Nana (1880) zadire u viši građanski stalež i problem prostitucije, Germinal (1885) oslikava težak rudarski život, Djelo (L’Œuvre, 1886) život slikara bohema, Zemlja (La Terre, 1887) osuđuje nepravdu prema seljacima. Romanom Čovjek-zvijer (La Bête humaine, 1890) vratio se temi iz ranih romana prije ciklusa (Thérèse Raquin), nižući ubojstva iz strasti, ali je u radnju inkorporirao suvremena tehnička postignuća (lokomotiva i nov osjećaj brzine); taj je roman prvi opis zločina u industrijskom svijetu. Zaključni roman obiteljske freske, Doktor Pascal (Le Docteur Pascal, 1893), odraz je Zoline osobne drame zbog dvostrukog obiteljskoga života (ljubavna veza s dvostruko mlađom Jeanne Rozerot), no ujedno i iskaz vjere u pobjedu ljubavi i znanosti. Iako je bio izložen žestokoj kritici dijela javnosti, golemi uspjeh Jazbine, kao i provokativne književne i likovne kritike, dovele su Zolu na čelo naturalističke skupine, koja se okupljala na njegovu imanju u Médanu (médanska škola) te je s pristašama (J.-K. Huysmans, G. de Maupassant, Henry Céard, Léon Hennique, P. Alexis) objavio zbirku novela Médanske večeri (Les Soirées de Médan, 1880). Visoke naklade romanâ osigurale su mu egzistenciju, a najveću je popularnost za života dosegnuo danas manje cijenjenim romanom Slom (La Débacle, 1892), o francuskom porazu 1870. Nakon ciklusa o Rougon-Macquartovima napisao je trilogiju Lourdes (1894), Rim (Rome, 1896) i Pariz (Paris, 1898), o spletkama i mistifikacijama Katoličke crkve, a u ciklusu Četiri evanđelja (Les Quatres Évangiles: Plodnost – Fécondité, 1899; Rad – Travail, 1901; Istina – Vérité, 1903; nedovršena Pravda – Justice) pristao je uz socijalist. ideje. Javno se istaknuo i pismom francuskom predsjedniku Optužujem (J’accuse, 1898), u kojem se zauzeo za nevino osuđenog A. Dreyfusa; zbog toga je istupa bio osuđen na godinu dana zatvora pa se sklonio u Englesku, no vratio se pošto je pokrenuta obnova procesa. Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima od gušenja plinom. Zolin je naturalizam prožet simbolima, mitovima i nadnaravnim silama, te je značio mnogo za početke modernizma, poglavito za impresionizam i simbolizam. Zola je nastojao što vjerodostojnije prikazati »odsječak života« (la tranche de vie), pa je istraživao područja i sredine kojima se bavio: spuštao se u rudnik, vozio željeznicom, posjećivao pariške siromašne četvrti; naime, odredba naturalizma kao moderne znanosti primijenjene u književnosti za njega je podrazumijevala promatranje i eksperiment radi otkrivanja istinskih pokretača ljudske naravi. Istodobno je bio blisko povezan s onodobnim slikarskim i glazbenim smjerovima (E. Manet, P. Cézanne, R. Wagner i dr.) pa je u djela uklapao impresionističke slike i lajtmotivske poveznice. Zolinu teoriju naturalizma prihvatili su mnogobrojni književnici, od Italije (dio verista) do SAD-a pa i Japana, gdje je nastala »naturalistička škola«. U Hrvatskoj su se razvile burne polemike oko uvođenja »Zolina« naturalizma u književnost (E. Kumičić, J. Ibler, Đ. Galac, J. Pasarić, E. Podolski, J. Čedomil).