Prosper Mérimée
Francuski prozaik i dramatičar (Pariz, 28. IX. 1803 – Cannes, 23. IX. 1870). Poliglot. Studirao pravo, bio glavni nadzornik povijesnih spomenika, 1853. imenovan senatorom. Proslavio se zbirkom kratkih kazališnih komada o ljubavnim strastima u španjolskom ambijentu Kazalište Klare Gazul (Théâtre de Clara Gazul, 1825), tipičnom romantičarskom mistifikacijom (djelo je predstavljeno kao prijevod tekstova španjolske glumice). Sličnih je polazišta i navodna zbirka balada iz Dalmacije, Bosne, Hrvatske i Hercegovine izmišljenoga pjesnika Hyacinthea Maglanovitcha Gusle (La Guzla, 1827), također Mériméeovo autorsko djelo (osim dviju pjesama prevedenih iz Puta po Dalmaciji A. Fortisa). Okrenuvši se povijesnim temama napisao je Žakeriju (La Jacquerie, scènes féodales, 1828), zbirku od 36 dramskih slika o pobuni francuskih seljaka u XIV. st., te jedan od prvih povijesnih romana francuskoga romantizma Ljetopis kraljevanja Karla IX. (Chronique du règne de Charles IX, 1829). Najuspjelije su mu novele i pripovijesti u kojima je do vrhunca doveo zaokupljenost fantastikom, misticizmom, egzotikom, fatalnim strastima, nasiljem i okrutnošću, romantičarskim motivima koje je uobličavao jezgrovitim stilom sa smislom za psihologiju likova, realističke detalje i dramsku napetost. Stoga se najuspjelije među njima, npr. Mateo Falcone, Utvara Karla XI. (La Vision de Charles XI), Tamango, Zauzeće utvrde (L’Enlèvement de la redoute), sve iz 1829., potom Etrurska vaza (Le Vase étrusque, 1830), Venera Ilska (La Vénus d’Ille, 1837), Colomba (1840), te najpoznatija, Carmen (1845), o tragičnoj ljubavi Ciganke i španjolskog vojnika, kao i potonje Plava soba (La Chambre bleue, 1866) i Lokis (1869), odlikuju razrađenom unutarnjom strukturnom napetošću. Mnogobrojna putovanja po Grčkoj, Španjolskoj, Turskoj, Italiji i Francuskoj opisao je u Bilješkama s putovanja (Notes de voyages, 1835–40). Posmrtno mu je objavljena korespondencija Pisma nepoznatoj (Lettres à une inconnue, 1874) i Pisma gospodinu Panizziju (Lettres à M. Panizzi, 1881). Posebice je zaslužan kao prvi sustavni prevoditelj ruske književnosti na francuski (prijevodi A. S. Puškina, N. V. Gogolja i I. S. Turgenjeva).