Italo Calvino
Talijanski pisac (Santiago de las Vegas, Kuba, 15. X. 1923 – Siena, 19. IX. 1985). Jedan od najistaknutijih talijanskih pisaca druge polovice XX. st., čiji roman Ako jedne zimske noći neki putnik pripada vrhuncima postmodernističke književnosti.
Književni početci Iz Kube, gdje su mu radili roditelji, doselio se 1925. u zavičajnu Liguriju u kojoj je proveo djetinjstvo i mladost. U siječnju 1944. pridružio se partizanima, a sljedeće se godine učlanio u Talijansku komunističku stranku (napustio ju je 1957. zbog sovjetske intervencije u Madžarskoj). Nakon rata, diplomiravši književnost u Torinu 1947., zaposlio se u uredu za odnose s javnošću nakladničke kuće Einaudi u kojoj je poslije postao urednik. U tom je razdoblju bio i urednik kulturne rubrike u torinskom izdanju komunističkoga dnevnog lista Unità 1948–49. te se družio s Cesareom Paveseom i Elijom Vittorinijem. Pošto je prve kratke priče tiskao 1945. u Vittorinijevu časopisu Il Politecnico, romanom Staza do paukovih gnijezda (Il sentiero dei nidi di ragno, 1947), nadahnutim ratnim iskustvom, najavio je autonoman poetički razvoj iz kojega je izrastao heterogen opus što se, u neprestanom suodnosu s književnom tradicijom, opire strogim žanrovskim definicijama. Prvu, uvjetno neorealističku fazu, u kojoj elementi bajkovitoga ravnopravno supostoje s realističkim postupcima, zaokružio je zbirkom pripovijedaka Posljednji dolazi gavran (Ultimo viene il corvo, 1949), iako se suvremenom društveno-kritičkom kontekstu vraćao u sve naglašenije alegorijskim i groteskno stiliziranim pripovijetkama Argentinski mrav (La formica argentina, 1952), Građevinska špekulacija (La speculazione edilizia, 1957), Oblak smoga (La nuvola di smog, 1958), kao i drugima okupljenima u zbirci Priče (I racconti, 1958), kratkome romanu Dan jednog člana izborne komisije (La giornata di uno scrutatore, 1963), te u vrlo čitanoj zbirci novela Marcovaldo ili godišnja doba u gradu (Marcovaldo ovvero Le stagioni in città, 1963), s temom otuđenja neprilagođenog protagonista. Od 1959. s Vittorinijem je suuređivao književni časopis Il Menabò, u kojem je objavio autopoetičke eseje More objektivnosti (Il mare dellʼoggettività, 1960), Izazov labirintu (La sfida al labirinto, 1962) i Antiteza radničke klase (Lʼantitesi operaia, 1964), a nakon Vittorinijeve smrti 1966. sam je 1967. uredio još jedan, posljednji broj, posvećen Vittoriniju.
Opću temu pustolovine, sklonost atipičnomu i začudnomu te alegoriji razvija u povijesno-fantastičnim romanima Raspolovljeni vikont (Il visconte dimezzato, 1952), Barun penjač (Il barone rampante, 1957) i Nepostojeći vitez (Il cavaliere inesistente, 1959), koje je objedinio pod naslovom Naši preci (I nostri antenati, 1960), utemeljivši ih na bogatstvu kulturnih aluzija, žanrovskim parafrazama (viteške epike, fantastične pripovijesti, filozofske priče) i intertekstualnim referencama na književne klasike (osobito na Ludovica Ariosta i Torquata Tassa, ali i Jeana-Jacquesa Rousseaua, Voltairea, Miguela de Cervantesa, Giacoma Casanovu, Roberta Luisa Stevensona, Lava Nikolajeviča Tolstoja) u opisima epoha (karolinško doba, epoha prosvjetiteljstva, Francuska revolucija i napoleonski ratovi), skupnih i pojedinačnih figura (sekte, gubavci, masoni, inkvizitori, isusovci, izumitelji, Napoleon). Istaknuto mjesto pripada romanu o barunu Cosimu, koji je i refleksija raskida s komunistima, s protagonistom koji sumira dominantne značajke Calvinovih likova: uzmicanje od društvenosti, napuštanje aktivnog života i tjeskobu odluke.
Pariško razdoblje i posljednja djela Ubrzo nakon te knjige napustio je 1961. uredničko mjesto u Einaudiju (ostavši vanjski savjetnik do 1984) da bi 1967–80. živio u Parizu, kao aktivan sudionik tamošnjega intelektualnog i kulturnog života, pod utjecajem Raymonda Queneaua (njegov roman Modri cvijetak preveo je na talijanski) i skupine Oulipo kojoj se na Queneauov poziv pridružio. Tada se u potpunosti okreće jezičnoj kombinatorici i oprimjerivanjima teorije mogućih fikcionalnih svjetova. Iz ozračja života u Parizu nastaju Kozmikomike (Le cosmicomiche, 1965), Te s nulom (Ti con zero, 1967), Nevidljivi gradovi (Le città invisibili, 1972), Dvorac ukrštenih sudbina (Il castello dei destini incrociati, 1973) i Ako jedne zimske noći neki putnik (Se una notte dʼinverno un viaggiatore, 1979). U zbirkama pripovijedaka Kozmikomike i Te s nulom znanstvena fantastika aparat je suočavanja s pretpoviješću i propitivanja uvriježenih prirodoznanstvenih tumačenja te relativizacijom zakona logike, prostora i vremena stvara fantazmagorične svjetove. Koristeći se figurom paradoksa, Calvino pripovijeda o prividu autentičnosti povijesti i znanosti, o proizvoljnosti znanstvenih uvjerenja i čovjekovoj nemogućnosti poimanja svijeta izvan narativno posredovanih koncepcija. Formalističke znanstvene sheme iz navedenih djela u Nevidljivim gradovima i Dvorcu ukrštenih sudbina zamjenjuje arhitektonsko-ikonografskim vizijama. Nevidljive gradove, nadahnute Alexandreom Dumasom starijim, Ariostom i Milijunom Marca Pola, strukturira kao Polov dijalog s Kublaj-kanom te opisivanjem nepostojećih, hipotetskih gradova dovodi u pitanje doživljavanje stvarnosti, a u Dvorcu ukrštenih sudbina ustraje na pripovijedanju kao igri u kojoj se izmjenjuje stanovit broj unaprijed određenih elemenata. Koristeći se ikonologijom tarota kao kombinatoričkim alatom, likove suočava s nužnošću kreiranja svijeta i vlastite priče uz pomoć slika te s uspostavom identiteta pripovijedanjem o sebi. Važnost uloge čitatelja u ostvarenju potencijala teksta do vrhunca je doveo u romanu Ako jedne zimske noći neki putnik, temeljenome na postupku bezdanosti, ponovno s mnoštvom intertekstualnih aluzija. Strukturira ga kao niz započetih romana i uokviruje pričom o Čitatelju i Čitateljici, kojima prepušta uloge glavnih likova, te kreira dvije komplementarne razine: onu prekinutih pripovjednih cjelina, koje se uvijek zaustavljaju u najnapetijemu trenutku, i razinu zbivanja Čitatelja, koji pokušava razriješiti zagonetke i dovršiti čitanje. Roman započinje Čitateljevim otkrićem da su se u djelo koje čita (naslovljeno upravo Ako jedne zimske noći neki putnik) zbog tiskarske pogreške umiješali arci nekoga drugog teksta te kreće u potragu za njegovim krajem. Na tom putu upoznaje Čitateljicu koja se susrela s istim problemom nedovršenih priča, te uspijeva spoznati tek da se različite pripovijesti s kojima se oboje neprestano suočavaju nikad neće dovršiti i cjelovito zaokružiti. Pritom istaknutu ulogu ima Ermes Marana, lik krivotvoritelja koji izravno intervenira u tekstove koje glavni likovi čitaju, čime se problematizira sigurnost i nedodirljivost autorove pozicije. Gradeći siže romana upravo na umetnutim pričama (u deset poglavlja) i različitim žanrovskim uzorcima (od kriminalističko-špijunskoga preko ljubavno-pustolovnoga do pseudofilozofskoga i znanstvenofantastičnoga romana), te na različitim pristupima čitanju i pisanju, naglašava višestruku uvjetovanost i međuovisnost pripovijedanja i čitanja. Nakon 1980. živio je u Rimu, a njegovo posljednje za života objavljeno djelo, roman Palomar (1983), svojevrsna je oporuka u kojoj se sabiru teme svih ranijih djela. Daljnje eseje sabrao je u zbirci Grobni kamen: rasprave o književnosti i društvu (Una pietra sopra: discorsi di letteratura e società, 1980), a članke objavljivane 1974–81. u dnevnim novinama Corriere della Sera i La Repubblica u Zbirci pijeska (Collezione di sabbia, 1984). Posmrtno su mu objavljene knjige eseja Američka predavanja: šest prijedloga za sljedeće tisućljeće (Lezioni americane: sei proposte per il prossimo millennio, 1988), ciklus tekstova o značajkama književnoga teksta, pripremljenih za predavanja na Harvardovu sveučilištu koje je trebao održati u jesen 1985., i Zašto čitati klasike (Perché leggere i classici, 1991), novelistička zbirka Pod jaguarskim suncem (Sotto il sole giaguaro, 1986) te memoarski i autobiografski zapisi Cesta prema San Giovanniju (La strada di San Giovanni, 1990) i Pustinjak u Parizu: autobiografske stranice (Eremita a Parigi: pagine autobiografiche, 1994).
Recepcija u Hrvatskoj U Hrvatskoj su mu prevedena sva važnija književna djela (Staza do paukovih gnijezda – Zlata Marčić, 1959; Naši preci – Karmen Milačić i Mladen Machiedo, 1965; Ako jedne zimske noći neki putnik – Pavao Pavličić, 1981; Nevidljivi gradovi – Tatjana Peruško, 1998; Kozmikomike – Snježana Husić, M. Machiedo, K. Milačić i T. Peruško, 2001; Te s nulom – S. Husić, Aleksandra Kitarović i T. Peruško, 2004; Dvorac ukrštenih sudbina – T. Peruško, 2009; Palomar – T. Peruško, 2012), poneka i u nekoliko izdanja, te knjiga Američka predavanja (Vanda Mikšić, 2002).
Citiranje: Calvino, Italo. Hrvatska enciklopedija., mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2023., Pristupljeno 24.12.2023.
Naslovi u ponudi
Ako jedne zimske noći neki putnik
Roman talijanskog književnika Itala Calvina iz 1979. godine. Postmodernistički narativ, u obliku okvirne priče, govori o čitatelju koji pokušava pročitati knjigu Ako jedne zimske noći neki putnik. Svako poglavlje je podijeljeno u dva dijela.
Predvojeni vikont
Predvojeni vikont roman je Itala Calvina objavljen 1952. godine. Prvi je dio trilogije Naši preci , koja također uključuje kratke romane Barun u drveću iz 1957. i Nepostojeći vitez iz 1959.