Heinrich Heine

Njemački pjesnik (Düsseldorf, 13. XII. 1797 – Pariz, 17. II. 1856), studirao u Bonnu, u Berlinu slušao Hegela, diplomirao pravo u Göttingenu. Stekao glas zbirkom Lirski intermezzo (Lyrisches Intermezzo, 1823) i naročito svojom Knjigom pjesama (Buch der Lieder, 1827). Po suptilnom lirizmu, iskrenosti emocije, po subjektivnim pjesničkim usponima s ciničkim, bolnim i duhovitim obratom, Heineovo pjesništvo pojavilo se kao vrhunsko dostignuće njemačkog romantizma, a istodobno i kao njegova negacija. Sam za sebe kaže da je un romantique défroqué. Pobuna protiv feudalno-aristokratskog i klerikalnoga mentaliteta očituje se u proznom djelu Slike s putovanja (Reisebilder, I–IV, 1826–31) u kojem dolaze do izražaja svi elementi njegova jezika kojima je obogatio njemačku prozu. To nekonvencionalno djelo, protkano impresijama, sjećanjima, satiričkim, povijesnim i političkim meditacijama, zbunilo je kritiku svojim inovativnim postupcima, no znatno je pridonijelo autorovoj popularnosti. Kao lučonoša ideja Francuske revolucije, Heine je navukao mržnju njemačkih konzervativaca, pa je 1831. zauvijek napustio Njemačku i nastanio se u Parizu. Poezija mu u tom pariškom razdoblju poprima naglašenu satiričku notu: Suvremene pjesme (Zeitgedichte, 1841–44). U poemi Atta Troll (1847), Heine u liku »tendencioznoga medvjeda« karikira suvremene mediokritete svih usmjerenja. Pod utjecajem prijateljstva s K. Marxom (od 1843. emigrant u Parizu), nastala je, vjerojatno, i glasovita pjesma Šleski tkalci (Die schlesischen Weber, 1844). Iste godine pojavila se poema Njemačka: zimska priča (Deutschland: ein Wintermärchen, 1844), gdje je isprepleo realnost i viziju, krajolik i ljude, sarkazam i humor, dosegnuvši vrhunski domet svoje satiričke lirike. God. 1848. teška bolest prikovala ga je trajno za »grobnicu od madraca« (»Matratzengruft«). Za te osmogodišnje agonije dao je neke od svojih najljepših i najsnažnijih pjesama: cikluse Povjestice (Historien), Lamentacije (Lamentationen) i Hebrejske melodije (Hebräische Melodien), sve u zbirci Romancero (Romanzero, 1851); u halucinantnim vizijama, u fatamorganama mladosti, u zazivanju Boga i rušenju religija izmjenjuje se osobna tragika skrhana tijela i sarkazam neukrotiva duha. Zbog židovskog podrijetla, nacisti su spaljivali njegove knjige. Ostala važnija djela: Romantička škola (Die romantische Schule, 1836), Prilog povijesti religije i filozofije u Njemačkoj (Zur Geschichte der Religion und Philosophie in Deutschland, 1834–52), Ludwig Börne: spomenica (Ludwig Börne: eine Denkschrift, 1840).