Jorge Luis Borges

Jorge Luis Borges, argentinski književnik (Buenos Aires, 24. VIII. 1899 – Ženeva, 4. VI. 1986). Pripovjedač, pjesnik i esejist, jedan od najsamosvojnijih autora suvremene svjetske književnosti uopće. Odgojen u Buenos Airesu, u dvojezičnoj (englesko-španjolskoj) obiteljskoj sredini. Mladost proveo u Ženevi i u Španjolskoj, gdje je 1919–21. pripadao ultraistima, avangardističkoj skupini nazvanoj po časopisu Ultra. To iskustvo prenio je u Buenos Aires, gdje je ubrzo stvorio književni krug Florida i pokrenuo niz časopisa: Prisma, Proa, Nosotros, Martín Fierro. Iz toga je razdoblja i prva Borgesova zbirka pjesama, Žudnja za Buenos Airesom (Fervor de Buenos Aires, 1923). Od 1925. surađivao je u svim važnim dnevnim listovima i časopisima u Argentini; najpoznatija je njegova suradnja s časopisom Sur Victorije Ocampo. Bio je ravnatelj Nacionalne biblioteke, ali je s te dužnosti smijenjen u doba J. Peróna. U četvrtom desetljeću života počeo je gubiti vid pa je vlastite tekstove morao govoriti u pero, odnosno ovisiti o čitačima. Ta mu je okolnost potpuno odredila način života; posvetio se vrlo neuobičajenoj, golemoj lektiri, intelektualnim promišljanjima i pisanju. Posjedovao je veliku, univerzalnu kulturu i u njoj uspostavio vlastiti sustav vrijednosti. U ogledima i pripovijetkama probleme postavlja i razrješava na razini intelektualne igre; događajnost u pripovijestima također je tek polazište za rješenja do kojih dolazi filozofiranjem. Zato je teško žanrovski svrstati njegove tekstove, kao i odrediti humanističku disciplinu u kojoj se kreće njegovo razmišljanje. Najdraže su mu teme vrijeme i bezvremenost, identitet i dvojnost koju svaki identitet uključuje, paradoks i ciklička narav tijeka povijesti.

Rane zbirke pjesama poslije je određivao kao preultraističke: Mjesec sučelice (Luna de enfrente, 1925) i Bilježnice San Martín (Cuadernos de San Martín, 1929). U njima, kao i u ranoj pripovjedno-oglednoj prozi, polazi od kreolskih – navlastito argentinskih tema: Evaristo Carriego (1930) i Rasprava (Discusión, 1932). Slijede: Opća povijest gadosti (Historia universal de la infamia, 1935), Izmišljaji (Ficciones, 1944), El Aleph (1949), Druga istraživanja (Otras inquisiciones, 1952), Tvorac (El hacedor, 1960), Drugo, isto (El otro, el mismo, 1964), Za šest žica (Para seis cuerdas, 1965), Pohvala sjene (Elogio de la sombra, 1969), Brodijev izvještaj (El informe de Brodie, 1970), Zlato tigrova (El oro de los tigres, 1972), Knjiga od pijeska (El libro de arena, 1975) i dr. Sastavio više antologija, sâm i u suradnji. Pisao i u koautorstvu (A. Bioy Casares). Primio, između ostalih, najveću španjolsku nagradu za književnost »Cervantes« (1979). Njegova je proza bitno utjecala na svjetsku književnost druge polovice XX. stoljeća; u hrvatskoj književnosti 1970-ih pojavio se naraštaj prozaika koje je kritika prozvala »borgesovcima«.