Vojislav Ilić

Srpski književnik (Beograd, 4. IV. 1862 – Beograd, 21. I. 1894). Iako bez formalne naobrazbe, odgajan u izrazito književnom ambijentu. Poput oca, pjesnika romantičara Jovana Ilića, sudjelovao je u javnom životu, brzo mijenjao službe te pružao otpor obrenovićevskomu poretku. Za petnaestogodišnje književne djelatnosti objavio je tri pjesničke zbirke (Pesme, 1887., 1889., 1892), što sa znatnim brojem stihova iz časopisa i rukopisne ostavštine čini glavninu njegova djela. Ilićevo pjesništvo određuju klasicizam i objektivnost, pjesme su mu deskriptivne i narativne, s depersonaliziranim lirskim subjektom stopljenim s realističkim i simbolističkim pejsažnim projekcijama. Zaokupljen formom, napose arhitekturom stiha, Ilić je svoje sjetne i melankolične motive izvodio u maniri koja je srpsko pjesništvo bitno približila modernim europskim tendencijama, pa je ona potkraj XIX. stoljeća postala ishodište epigonske škole (vojislavizam) te poticaj značajnim pjesnicima novoga naraštaja (A. Šantić, J. Dučić). Svojim je dugim stihovima, među kojima pretežu šesnaesterci, suzdržano ali dubinski proniknuo u duh i ozračje onodobne Srbije, prikazavši je bez povišenoga tona na pastelan način, što nije ostalo bez odjeka i u hrvatskih pisaca, napose Kranjčevića, Matoša i mladoga Krleže. Sabrana dela objavljena su mu u 2 sveska 1961.