Kritika rasudne snage
Uz Kritiku čistoga uma i Kritiku praktičnog uma ovo treće Kantovo glavno djelo spada u ugaone kamene njegove filozofske zgrade, ali i zaokružuje čitav njegov pogled na svijet.
Preduvjet shvaćanju Kritike moći suđenja, temeljne Kantove estetičke rasprave, počiva u svijesti da estetika izvorno nije nauk o lijepome, kako se to u kulturnom shvaćanju uvriježilo, nego je ona znanost o osjetilnoj spoznaji (αἴσθησις), koja time, osim lijepoga, omogućuje razmatranje i drugih estetičkih kategorija, čime postaje jasno zbog čega je studija usmjerena razmatranju mogućnosti osjetilne spoznaje kao navlastitomu filozofijskomu problemu. Lijepo svakako jest estetički pojam i, složit će se mnogi, najvažniji, no estetika nipošto nije i ne može biti reducirana na pojam lijepoga ili s njime izjednačena, jednostavno zato što lijep predmet i njegova predodžba nisu isto („lijepo je ono što se sviđa u samome prosuđivanju“, argumentirat će Kant). A estetika za zadaću ima ispitati mogućnost suda ukusa koji nije usmjeren predmetu nego njegovoj predodžbi, što pred moć suđenja stavlja osobit i novovrstan napor.
Jedan primerak je u ponudi
