Ana i Gospon Bog

Jedne je maglovite noći u studenom nabasao na djevojčicu, prljavu, izmučenu i prestrašenu. Sjedila je na pločniku, na uličnim rešetkama pred pekarom. Poveo ju je kući i povjerio svojoj majci, krepkoj Irkinji, koja je prihvaćala sve one i sve ono što bi njena djeca dovodila. Ani je osnovno zanimanje u životu bila prisnost, prijateljstvo s Bogom, “Gospon Bogom”, kako se ona izražavala. Ona je shvaćala smisao života i značenje ljubavi. Sa šest godina bila je teolog, matematičar, filozof, pjesnik i prirodoslovac. A već sa sedam godina – umrla je, nakon jedne nesreće što je doživjela na ulici. Njezino lijepo lice nakon nesreće prekrio je blagi grč, ali je i tada uspjela reći Fynnu: “Fynn, kladim se da će me Gospon Bog zbog ovoga pustiti u nebo.” Tu neobičnu priču o Ani pripovijeda uistinu neobičan svjedok, a da on stvarno postoji, potvrđuje nam i pisac predgovora, koji ga poznaje. Ali to nije priča; to je istinita povijest – nova, blistavo ispripovijedana, kratka “povijest jedne duše” koja ne kazuje “objektivne istine” nego otkriva svu istinu svoga unutarnjeg svijeta.