Božji međaši: Pripovijest iz Istre

Božji međaši (1925.) je pripovijest iz Istre o hrvatskom svećeniku don Šimi Križmaniću (plovanu pre Šimi). Nadahnut biskupom Jurjem Dobrilom, on se u 19. stoljeću bori za duhovno, socijalno i nacionalno buđenje istarskog hrvatskog puka usred bijede, talijanskog pritiska i crkvene pasivnosti. Djelo ističe vjeru kao pokretača "Božjih međaša" – granica pravde i identiteta.

Radnja je smještena u 19. stoljeće, u doba djelovanja biskupa Jurja Dobrile, velikog istarskog preporoditelja. Glavni junak je mladi svećenik Šime Križmanić iz Ježenja (kao i Dobrila). Nakon ređenja radi u Trstu uz svog uzora, a zatim privremeno dolazi u Istru da zamijeni bolesnog tinjanskog župnika. Umjesto kratkog boravka, ostaje duže i posvećuje se intenzivnom pastoralnom i društvenom radu.

Pregelj realistično i s dubokim suosjećanjem prikazuje teški život istarskog hrvatskog seljaštva – materijalnu bijedu, duhovnu zapuštenost, nacionalno ugnjetavanje pod talijanskim utjecajem i često pasivnost svećenstva. Don Šime provodi Dobrilin model: aktivno djelovanje koje spaja vertikalu vjere (molitva, utjeha) s horizontalom socijalne brige. Organizira, poučava, podiže duhove, suočava se s otporom i izazovima, ali ne odustaje. Vjera nije apstraktna, nego djelatna – ona gradi "Božje međaše", granice dostojanstva, sloge i narodnog identiteta.

Stil je tipičan za Pregelja: ekspresionistički naboj, psihološka dubina, katolička etika i nacionalni romantizam. Djelo pripada žanru povijesne/kmečke pripovijesti s kriminalnim i socijalnim elementima, ali prije svega je hvalospjev svećeničkom pozivu u službi naroda. Bilo je popularno među Hrvatima u Istri i tijekom talijanske okupacije, jer je jačalo identitet.

Knjiga je važan dokument o istarskom preporodu, katoličkom socijalnom aktivizmu i ulozi svećenika kao narodnih vođa. Danas se čita kao svjedočanstvo regionalne povijesti i univerzalne poruke o angažiranoj vjeri.