Koji su stvarni napreci koje je metafizika ostvarila u Nemačkoj od Lajbnicovih i Volfovih vremena
Kant preispituje razvoj njemačke metafizike od Leibniza i Wolffa do kritičke filozofije, istražujući granice ljudskog razuma i mogućnost pouzdane metafizičke spoznaje.
Koji su stvarni napreci koje je metafizika ostvarila u Njemačkoj od Leibnizovih i Wolffovih vremena filozofski je spis Immanuela Kanta, jednog od najvažnijih mislilaca njemačkog prosvjetiteljstva i utemeljitelja kritičke filozofije. Djelo je nastalo kao odgovor na nagradno pitanje Berlinske akademije znanosti, a objavljeno je posmrtno 1804. godine.
Kant razmatra razvoj njemačke metafizike nakon Gottfrieda Wilhelma Leibniza i Christiana Wolffa, dvojice ključnih predstavnika racionalističke filozofije. Pritom propituje jesu li metafizički sustavi doista proširili ljudsko znanje ili su samo usavršavali pojmovne konstrukcije koje nadilaze mogućnosti iskustvene provjere.
Središnja tema djela jest mogućnost metafizike kao znanosti. Kant istražuje odnos razuma i iskustva, granice teorijske spoznaje te pitanja Boga, slobode i besmrtnosti duše. Nasuprot tradicionalnoj dogmatskoj metafizici, zastupa kritičko ispitivanje uvjeta pod kojima je spoznaja uopće moguća.
Posebnu važnost pridaje razlikovanju onoga što možemo spoznati i onoga što možemo samo misliti, pokazujući zašto metafizika mora preispitati vlastite metode i pretenzije.
Ovaj spis vrijedan je za razumijevanje Kantova odnosa prema racionalističkoj tradiciji, razvoja transcendentalnog idealizma i njegova nastojanja da filozofiji osigura čvrste spoznajne temelje. Ujedno predstavlja važan prilog povijesti njemačke filozofije i raspravama o granicama ljudskog znanja.
Jedan primjerak je u ponudi
