Lav S. Vigotski: Sabrana dela I-VI

Lev Vygotsky (1896. – 1934.) jedan je od najznačajnijih psihologa 20. stoljeća, čiji je izvorni teorijski sustav imao golem utjecaj na razvojnu psihologiju.

Zanimljivo je da je Lev Semjonovič Vigotski započeo svoju znanstvenu djelatnost kao student Pravnog fakulteta Moskovskog fakulteta, iako je istovremeno studirao na Povijesno-filološkom fakultetu Sveučilišta Shanyavsky. Zahvaljujući velikom obrazovanju i izuzetnim sposobnostima, Vygotsky je postigao čudesne rezultate. Pisao je sjajne kazališne kritike, au rodnom Gomelju vodio je povijesni klub za srednjoškolce, a također je, više nego zapaženo, govorio na seminarima političke ekonomije na Moskovskom sveučilištu. Studirao je književnost i filozofiju, proučavao je marksizam, ali njegov omiljeni filozof ostao je Spinoza. U književnosti ga je posebno zanimala osobnost autora, njegova ideja, objektivno usmjerenje djela, njegov moralni i društveno-politički smisao. Vigotskog je zanimalo kako umjetničko djelo doživljava čitatelj, tj. Problem analize psihologije čitatelja, problem psihološkog djelovanja umjetnosti. Tako se negdje od 1924. do 1924. Vygotsky prebacio na znanstvenu psihologiju. Već sljedeće, 1925. godine, u jednom od svojih radova postavlja pitanje o nužnosti konkretno-psihološkog proučavanja svijesti kao konkretne psihološke stvarnosti. Jedan od najznačajnijih psihologa prošlog stoljeća uveo je dijalektičku metodu u psihološku znanost, posebno razvijajući svoju povijesno-genetičku metodu. To je Vygotskom omogućilo niz velikih znanstvenih otkrića. U nepunih deset godina bavljenja psihologijom napisao je 180 radova. No, već u to vrijeme njegove su ideje postale toliko značajne da se navode kao općepoznate, ponekad bez navođenja njegovih djela, a ponekad i bez njegova imena.