
Putovima hrvatskoga književnog jezika
Knjiga je i danas obavezna literatura na filološkim fakultetima jer prvi put sustavno povezuje jezik s književnošću i društvenim kontekstom. Napisana je jasno, bez ideoloških isključivosti, što je 1990. bilo rijetkost.
Knjiga je klasični pregled povijesti hrvatskoga književnog jezika od najstarijih spomenika do kraja 20. stoljeća. Vince dijeli razvoj na pet glavnih razdoblja:
- Starohrvatsko (9.–15. st.) – crkvenoslavenski kao književni jezik, ali s jakim prodorom narodnog čakavskog elementa (Bašćanska ploča, zakonici, molitvenici).
- Renesansa i humanizam (15.–17. st.) – trojezičnost (čakavština, štokavština, kajkavština) i prva standardizacija: Marulić, Hektorović, Zoranić, Vetranić. Ozaljski krug kao vrhunac.
- Prosvjetiteljstvo i preporod (18.–19. st.) – sukob kajkavštine (Reljković) i štokavštine; pobjeda štokavskoga ijekavskog modela kod iliraca i Gajevim pravopisom 1835–1850.
- stoljeće – „zlatno doba“: od Vraz–Mažuranić–Senoe do Kranjčevića; normiranje gramatike (Daničić, Maretić) i rječnika (Broz-Iveković).
- stoljeće – novi izazovi: hrvatsko-srpski „jedinstveni jezik“ 1918–1991., puristički otpor (Krstić, Brozović), te konačno uspostava samostalnog hrvatskog standarda nakon 1991.
Vince detaljno pokazuje kako je hrvatski književni jezik oduvijek bio viševarijantni standard (tri narječja, tri pisma) i kako je politička povijest neprestano utjecala na normu.
Jedan primjerak je u ponudi





