
Putovima hrvatskoga književnog jezika
Knjiga je i danas obavezna lektiva na filološkim fakultetima jer prvi put sistematski povezuje jezik sa književnošću i društvenim kontekstom. Napisana je jasno, bez ideološke isključivosti, što je bila retkost 1990. godine.
Knjiga je klasičan pregled istorije hrvatskog književnog jezika od najstarijih spomenika do kraja 20. veka. Vins deli razvoj na pet glavnih perioda:
- Starohrvatski (9.–15. vek) – crkvenoslovenski kao književni jezik, ali sa snažnim prodorom narodnog čakavskog elementa (Baščanska ploča, kanoni, molitvenici).
- Renesansa i humanizam (15.–17. vek) – trojezičnost (čakavski, štokavski, kajkavski) i prva standardizacija: Marulić, Hektorović, Zoranić, Vetranić. Ozaljski krug kao vrhunac.
- Prosvetiteljstvo i renesansa (18.–19. vek) – sukob između kajkavskog (Reljković) i štokavskog; pobeda štokavsko-ijekavskog modela među Ilirima i Gajev pravopis 1835–1850.
- vek – „zlatno doba“: od Vraza–Mažuranića–Senoe do Kranjčevića; standardizacija gramatike (Daničić, Maretić) i rečnika (Broz-Iveković).
- vek – novi izazovi: hrvatsko-srpski „jedinstveni jezik“ 1918–1991, puristički otpor (Krstić, Brozović), i konačno uspostavljanje nezavisnog hrvatskog standarda posle 1991. godine.
Vins detaljno pokazuje kako je hrvatski književni jezik oduvek bio viševarijantni standard (tri dijalekta, tri pisma) i kako je politička istorija stalno uticala na standard.
One copy is available





