Ex Ponto
Ex Ponto je prva objavljena knjiga nobelovca Ive Andrića koju je 1918. godine tiskao Hrvatski štamparski zavod u Zagrebu u izdanju "Književnog juga". Dvije godine kasnije, 1920. godine, tiskano je i njegovo prvo beogradsko izdanje.
Djelo je nastalo u ranome razdoblju stvaralaštva Ive Andrića kao knjiga stihova u prozi koje Niko Bartulović, autor predgovora prvoga izdanja, naziva „razgovorima s dušom“. Veći dio knjige nastao je pod posebnim okolnostima za vrijeme boravka Ive Andrića u mariborskome zatvoru gdje je dospio zbog svoga političkog djelovanja.
Naslov knjige Ex Ponto preuzet je iz zbirke pjesama Epistulae ex Ponto, latinskoga pjesnika Ovidija, u kojima se pjeva o patnji i progonstvu u Pontu na obali Crnoga mora kamo ga je poslao rimski car August Oktavijan.
U Ex Pontu u početku je Andrić usmjeren prema motivima usamljenosti, strepnje i melankolije, podložan zatočenosti svojih misli i obuzetošću samoćom koja ga prati cijelo vrijeme tamnovanja, ali i većim dijelom njegova života. Boravak u zatvorskoj ćeliji ostavio je na Andrića neizbrisiv osjećaj nemira i samoće, a to je i osnovni motiv koji se provlači cijelom knjigom.
U svojim razmišljanjima često se sjeća majke i prizora iz djetinjstva. Promatrajući kroz rešetke godišnja doba, nadolaze mu sjećanja. Razmišlja o ženama na idiličan način i ti ga ženski likovi kao lajtmotiv prate i u drugim njegovim djelima.
Sputan je samoćom, na grub način shvaća životne istine i smisao borbe koja mu osvjetljava mračne dane. Ex Ponto obiluje životnim istinama do kojih je Andrić došao i koje nam prenosi da iz njih učimo i živimo.
Sama poenta djela nalazi se u epilogu kad mladić, razočaran životom, ipak odluči živjeti jer je život jedan i vrlo kratko traje.
Ono po čemu se Ivo Andrić naročito ističe u našoj suvremenoj književnosti jesu izvanredne analize njegovih likova i psihološka sagledavanja ljudskih stanja koja su, do njega, bila izvan značajnijih literarnih interesa drugih pisaca. Njega najviše zanima onaj tamni i nejasni impuls u čovjeku koji je izvan domašaja svijesti i volje.
Polazeći od nekih suvremenih psiholoških postavki, Andrić prikazuje kako ti tajanstveni unutarnji impulsi fatalno opterećuju i truju čovjeka. Zato se za njegovu prozu, s pravom, kaže da nosi u sebi obilježja takozvanoga filozofskog realizma.
No copies available
The last copy was sold recently.
