Trenutak pravog osjećaja

TRENUTAK PRAVOG OSJEĆAJA bio sam budan i svjestan da telefon u kuhinji uporno zvoni. zatim je na trenutak stao i onda ponovno počeo. pomislio sam da je nekome doista stalo do mene i ustao iz kreveta. krenuo sam prema telefonu opasno se naginjući ulijevo. stigavši u kuhinju zastao sam – bila je tako jarko osvijetljena da sam pomislio kako je taj trenutak negdje na Jarunu pala atomska bomba. dok sam slobodnom rukom češao zatiljak – i žmirkao zaprepašten prosinačkim suncem – objašnjavao sam ženskom glasu najuvjerljivije što sam mogao da sam siguran kako na ovom telefonskom broju nema gospodina Markovića. kada je napokon povjerovao u to na trenutak je zašutio a onda rekao: meni samo gospodin Marković može pomoći. glas je zvučao tako bespomoćno i molećivo i meni je još samo malo trebalo da si počnem prebacivati što nisam gospodin Marković. siguran sam da sam tada trebao nešto reći. glas je rekao ispričavam se što sam vam smetala. nakon toga linija se prekinula.