Mramorna koža

Priča počinje u sadašnjosti: kiparica modelira mramornu skulpturu majčinog tijela pod nazivom „Mramorna koža“, simbol hladnoće i praznine ispod površine. Majka, nakon osam godina razdvojenosti, vidi fotografiju u časopisu i pokuša samoubojstvo, prisiljavajući kćer da se vrati i brine o njoj. Kroz sjećanja otkrivamo prošlost: djetinjstvo bez oca (koji se ubio kad je kćer imala tri godine), majčinu opsesiju čistoćom (prva menstruacija i grudnjak kao traume), dolazak očuha kad kćeri je 14. Očuh seksualno zlostavlja kćer, a majka to ignorira, birajući njega umjesto kćeri, što rađa mržnju, ljubav i ljubomoru.

Kulminacija je emocionalni sukob: kćer fetišizira majčino tijelo, osjeća se njegovim produžetkom, ali želi ga uništiti. Susret nakon godina ostaje površan – o zdravlju i novcu, ne o boli. Kćer se prisjeća majčinih muškaraca, puberteta i pokušaja da „dotakne“ majku kroz umjetnost i osjete (vid, dodir, miris, ukus, sluh). Majka, opsjednuta mladostima i strahom od starenja, sama je žrtva traume.

Teme obuhvaćaju žensko tijelo kao izvor štete i požude, incest i zlostavljanje, majčinsku nevraćenost, sram i krivnju odrastanja u ženu, destruktivnu moć seksualnosti. Roman je klaustrofobičan, senzualan, s naglaskom na tišinu i neizgovoreno, istražujući kako trauma oblikuje identitet.