Ljubav odjednom

U toj istinskoj ljubavi koja bez dramatičnih strasti teče između dva bića svatko poštuje osobnost Drugoga i potiče u njemu ono najbolje (“Sve postoji zahvaljujući tebi”). Samozatajna Irena u druženju s Ernestom polako izlazi iz svoje sudbinske samoće i vezanosti za pokojne roditelje, vezuje se za Ernesta čija je melankonija, a poslije i bolest, navodi na razbijanje vlastite pasivnosti spram života. Ernestu je pak pisanje smisao života, nužna ali i bolna svakodnevna bitka, samački čin iz kojeg je Irena potpuno isključena, ali njezina prisutnost i ljubav pomoći će mu da prihvati svoju prošlost i pisanje kao pozitivan, stvaralački čin. Osjeća da njegovo pisanje mora postati jednostavno poput Irene, treba ga rasteretiti ukrasa da bi dosegnuo istinu. Preko Irene navire prošlost i pretače se u književno djelo.