Sjeme smrti
Dževad Karahasan u romanu Sjeme smrti (prvi dio trilogije o Omaru Hajjamu) stvara slojevitu povijesnu fresku 12. stoljeća, fokusirajući se na intimni svijet perzijskog matematičara, astronoma i pjesnika Omara Hajjama.
Roman počinje rečenicom: "Ima dana koji nisu trebali svanuti", evocirajući fatalizam epohe u kojoj se sije seme modernih zala – terorizma, fundamentalizma i geopolitičkih spletki.
Hajjam, genijalan ali usamljeni intelektualac, živi u Nišapuru pod seldžučkim sultani, gdje se suočava s raspadom arapskog carstva, dolaskom križara i sukobom između sunita i šijita. Kao dvorski astrolog i pjesnik, on navigira dvorskim intrigama: sultanski vezir Nizam al-Mulk, njegov prijatelj i rival, manipulira moći, dok Hasan-i Sabbah, osnivač asasina, sije sjeme terora kroz atentate i fanatizam. Hajjamova ljubav prema ženi Fitne, plesačici i mističarki, postaje sidro u kaosu – njihova erotska i duhovna veza kontrastira brutalnoj politici, gdje se moć skriva iza moći, a prava manipulira ritualnom.
Kroz Hajjamov dnevnik i vizije, Karahasan istražuje teme: granice razuma i vjere, fatalizam nasuprot slobode volje, umjetnost kao otpor nasilju. Roman, s preciznim historijskim pozadinama (kalendarna reforma, asasinski red), secira kako se u toj eri rađaju moderni sukobi – od orijentalizma do terorističkih mreža. Kao alegorija suvremenog Bliskog istoka, Sjeme smrti slavi Hajjamovu rubajatu kao himnu prolaznosti: "Život je san, a smrt buđenje." Nastavak: Utjeha noćnog neba i Miris ruže.
Jedan primjerak je u ponudi
