Pjesme ljubavi i nade
"Pjesme ljubavi i nade" je zbirka izabranih pjesama Pabla Nerude, jednog od najvećih svjetskih pjesnika XX. stoljeća. Antologija okuplja esenciju Nerudina lirskog stvaralaštva, spajajući intimne ljubavne motive s vizijama nade i otpora.
Zbirka počinje klasicima poput onih iz "Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna očajnikova" (1924.), gdje ljubav postaje kozmička sila: "Ljubav je tako kratka, a tako beskrajan zaborav." Neruda slavi žensko tijelo kao "prapočelo života", isprepleteno s prirodom – morem, noćima, cvijećem – u erotskim, ali duboko duhovnim opisima. Pjesme poput "Tijelo žene" ili "U svome smrtnom plamenu" evociraju strast koja liječi samoću, ali i bol gubitka, gdje se ljubav rađa i umire u ciklusima poput godišnjih doba.
Drugi dio zbirke donosi "nade" – pjesme angažmana, inspirirane španjolskim građanskim ratom, egzilom i borbom protiv fašizma. U "Canto generalu" fragmentima, Neruda pjeva o Americi kao kontinentu bola i nade, osuđujući imperijalizam i slaveći radnike, Indijance, more kao simbol slobode. Nada je tu revolucionarna: "Mi smo zemlja koju ljubimo", poruka otpora i vjere u budućnost.
Nerudina poezija, za koju je dobio Nobelovu nagradu 1971., spaja intimno i univerzalno, erotsko i političko, čineći zbirku mostom između srca i svijeta. U hrvatskom prijevodu, ona podsjeća da ljubav spašava od života, a nada od smrti – himna vječnom humanizmu. Prevedena na brojne jezike, utjecala je na generacije, dokazujući da "pjesnik je svijet nad svjetovima".
Jedan primjerak je u ponudi
