Filozofija i jezikoslovlje
Njemački filozof i lingvist Johannes Lohmann razvio je radikalnu tezu da se temeljne filozofske strukture zapadnjačke misli ne mogu razumjeti bez razmatranja gramatičkih i sintaktičkih osobina indoeuropskih jezika, napose grčkoga i njemačkoga.
Knjiga/izbor tekstova pokazuje kako je ontologija (Parmenid → Platon → Aristоtel → Kant → Heidegger) neraskidivo vezana uz strukturu jezika koja razlikuje imenicu-substanciju i glagol-proces. Subjekt-predikatna rečenica grčkoga i latinskoga omogućila je „bitak“ kao nešto trajno nasuprot „postajanju“. Nasuprot tome, semitski jezici (hebrejski, arapski) i neke azijske jezične strukture nemaju tu oštru suprotnost pa ni odgovarajuću metafiziku supstancije.
Lohmann tvrdi da je cijela povijest zapadne filozofije „jezički uvjetovana“: pojam bića, logosa, subjekta, transcendentalnog ega, pa čak i Heideggerovo „Sein“ proizlazi iz specifične indoeuropske sintakse. Kritizira Heideggera što je ostao zarobljen u toj tradiciji umjesto da jezikoslovljem izađe iz nje.
Djelo je teško, ali utjecajno u krugovima komparativne filozofije jezika (usporedi s Humboldtom, Sapir-Whorf hipotezom i kasnijim radovima Petera Sloterdijka). Lohmann zaključuje da prava „svjetska filozofija“ može nastati tek kad se oslobodimo iluzije da je grčko-indoeuropski način mišljenja univerzalan.
Jedan primjerak je u ponudi
