Liga ribara

Kad je Tin Ujević predlagao osnivanje „Lige za samopomoć“ za kolege pisce, sigurno nije ni snio da će u mrežu riječi iz svoga eseja, gotovo stotinu godina poslije, uhvatiti Mariju Andrijašević i njezine junake i junakinje iz zbirke od deset priča Liga ribara. Oni, razbacani po splitskom poluotoku i jednome malom otoku, koji bi mogao biti imaginarni čakavski arhipelag pridružen Splitu, žive živote svojstvene ribarima s kraja. Bacili su udice, krene i parangale, imaju i jako dobre štape, ali kad motaju ješku znaju da se na nju neće nužno uloviti samo lijepe stvari. Ulovit će se, naime, život u punini, jer je njihova pošta ukopana u kopno, a ulov ovisi o onome što s punim mjesecom dopliva u zaljev. To su junaci i junakinje koji prevode Kiplinga bolje od Andrića bez ambicija da od toga zarade, djevojčice koje fotkaju da bi preživjele teen angst, knjižničarke koje pišu bolje od pisaca, kantautorice koje najveće hitove skladaju na lažini, ljubavnice koje se otkrivaju u rizortu, dječaci koji nas još uvijek mogu iznenaditi i razočarati.