Djela 3: Umorne priče
Treći svezak Barčevog kritičkog izdanja Djela A. G. Matoša (1935.–1940.) sadrži zbirku Umorne priče (1909.), zrele novele i crtice s temama umora, ljubavi, smrti, satire i modernog života.
Kao i prethodna dva sveska, književnu ostavštinu sabrao je Matošev brat Milan Matoš, a Antun Barac je tekstove priredio prema ustaljenim filološkim načelima: usporedba varijanti, pravopisna standardizacija i kratke, precizne Napomene o genezi priča.
Umorne priče (izvorno 1909., naklada Mirka Breyera) Matoševa je treća i posljednja zbirka proze objavljena za života, nakon devetogodišnje stanke u književnom izdavanju. Sadrži 18 priča/crtica (npr. O tebi i o meni, Balkon, Jesenska idila, Cvijet sa raskršća, Lijepa Jelena, Ubio!, Put u ništa, Sjena i dr.), koje je autor većinom prethodno objavljivao u časopisima. Zbirka predstavlja zrelu fazu Matoševa pripovijedanja — više introspektivnu, melankoličnu i pesimističnu u odnosu na ranije Iverje i Novo iverje.
Priče variraju teme: intimne ljubavne drame, dekadenciju modernog čovjeka, umor egzistencije, satiru društva, fantastične i simboličke elemente, te motive smrti, ogledala, sjena i prolaznosti. Matoš ovdje snažno pokazuje utjecaje Edgara Allana Poea (fantastika, psihološka dubina), Mériméea (konciznost) i Maupassanta (realistička satira), ali ih integrira u originalan hrvatski modernistički izraz. Stil je rafiniran, artizam spojen s lirizmom i ironijom; priče često balansiraju između sna i jave, realnosti i simbola. Naslov Umorne priče odražava Matošev osobni i generacijski osjećaj umora, dekadencije i razočaranja u hrvatsku stvarnost nakon povratka iz emigracije.
U Barčevom izdanju zbirka je smještena nakon ranih proznih zbirki (Djela 1) i esejističkih knjiga (Djela 2), čime se jasno vidi evolucija Matoševa opusa: od duhovitih skica preko eseja do zrele, umorne, ali majstorski oblikovane proze. Ovo je ključno djelo za razumijevanje Matoša kao novelista — majstora kratke forme koji je obogatio hrvatsku književnost europskim modernističkim dostignućima. Zbirka je utjecala na kasniju hrvatsku prozu (izraženi subjektivizam, psihologija, stilska virtuoznost).
Barčevo izdanje iz 1936. učinilo je Umorne priče dijelom sustavnog sabranog opusa i sačuvalo ih u pouzdanom obliku. Danas se smatraju vrhuncem Matoševe proze za života, punim lirizma, ironije i duboke ljudske melanholije, a ostaju relevantne zbog univerzalnih tema usamljenosti, ljubavi i prolaznosti u modernom svijetu. Nezaobilazno štivo za proučavanje hrvatske moderne.
Jedan primjerak je u ponudi
