Samilost božija

Kao kod Kafke (proces) i Camusa (Stranac), i kod Caua život se svodi na apsurd i parodiju. Čovjek je osuđen prije suđenja: "Društvo nam je nalijepilo zločine koji su nam slični", kaže bokser Alex, ljudska olupina koga osuđuju zbog ubojstva njegovog prijatelja Gitare, ubojstva čije nam okolnosti ostaju nerzjašnjene. Međutim, nitko ni ne pomišlja da ga pozove na odgovornost zbog stvarnog i očevidnog zločina koji je počinio udarajući u ringu namjerno svog protivnika Khadija po mjestu na kojem je Khadi imao unutarnju povredu, za koju je Alex znao. Jer zločini mogu da se nekažnjeno vrše i pred samim očima vlasti, ako se poštuju "pravila igre".

Svijetom o kojem nam govori Jean Cau vlada zakon krajnje brutalne životne borbe. Biti nemilosrdan prema protivniku, udarati ga po njegovom bolnom mjestu, ali bez strasti: hladno i proračunato. Roman se ne kreće u apstraktnom svjetlu moralnih i psiholoških meditacija. S krajnjom žestinom Jean Cau ruši mitove, ukazujućći na njihovo naličje. Preciznim realističkim notacijama on govori o sredini profesionalnog boksa, tako bliskog svijetu podzemlja i prostitucije, o biciklizmu (Tour de France) koji je najobičniji "biznis", o traumama koje dječak doživljava u bigotnoj građanskoj obitelji, o ispraznom i automatiziranom životu radnika Eugenea...