Taksi za televiziju

Umjesto da napiše angažirani roman, s likom heroine i stradalnice, Vesna je napisala knjigu u kojoj je glavna junakinja samo jako zbunjena. Iako kuži sve.

Niz Taksi za televiziju teče nekoliko paralelnih priča. Jedna je obiteljska, druga je priča o djetinjstvu, a treća je o životu i radu na Hrvatskoj televiziji.

Svako malo upetlja se i četvrta, pojavi se muž koji je pročitao ono što je napisano i dijeli neke jako čudne i vesele pohvale i primjedbe.

Nika s obitelji živi u Velikoj Mlaki. Kuća im je ružna i mračna, pa je teško svojom pažnjom uspijeva oživjeti. Nikada nije dvaput skuhala isto jelo, najmanje voli pospremati, ali voli da je sve na svojem mjestu.

Između slika svakodnevnog zagrebačkog života, nižu se uspomene o djetinjstvu na periferiji Sarajeva koje se tek spremalo odrasti i zakititi se neonima.

Nika već dvadeset godina radi na Hrvatskoj televiziji. Ni u tom svijetu birokracije, spletki, šetajućih ikona, ljutih hrvatskih osvetnika i faca koje su vazda na strani pobjednika – svejedno radi li se o ratu ili o naručivanju kave – ne snalazi se najbolje.

Niz banalnih scena Vesna je pretvorila u lijep, šarmantan i gotovo nježan književni tekst. Reklo bi se da joj je Bog dao naivnost koja je potrebna da bi zgrada na Prisavlju mogla biti tretirana kao literarna činjenica. Kaže da je oduvijek pisala, ali to nije nikome pokazivala.

Misli da je pisanje jedini talent koji ima, ali u nedovoljnoj količini da bi bila pisac. To naravno nije točno, ali dobro zvuči.