Prijatelj fotograf

Temeljeći se uglavnom u autentičnim Cvjetanovićevim doživljajima, što ih on sam vrlo često u društvu i prepričava, tekstovi oblikuju platformu iz koje proizlaze motivi njegova umjetničkog djelovanja, no jednako tako oblikuju i određeni svjetonazorski, a možemo reći i moralni, profil. Izvorno, dakle, dokumentarne, a ne fikcionalne prirode, priče kao podlogu uzimaju brojne apsurdne doživljaje što im je Cvjetanović protagonist, te ih izborom i oblikom predstavljanja, odnosno autorskom perspektivom, formatiraju u ogledni primjer, gotovo arhetip određena konteksta. No, u njima se istodobno očituje i arhetip ponašanja karakte­rističan za protagonista, stoga priče postaju djelatne i na razini skiciranja njegova portreta. Epizode se nižu nasumično, narativ izgrađuju ne poštujući niti kronološki niti tematski slijed. Njihov razvoj zapravo ne nastoji zaokružiti portret, nego izolirati svojevrstan uzorak ponašanja, primjetan u posve različitim okolnostima. Upravo činjenica da je u fragmentarnoj raspršenosti moguće raspoznati određeni uzorak, ali ga nije moguće definirati, ilustrira i jednu od ključnih karakteristika glavnog lika - neoznačivost. Epizode brojim primjerima svje­doče manifestacijama vrlo konkretna stava, koji redom pripadaju sustavu, njemu samome očito vrlo jasnom, reklo bi se opipljivom, no temeljna načela tog sustava neprestano bježe, ne želeći se povinovati uobičajenim formama, ostaju u sferi neuhvatljivog. (Boris Greiner)