Fjodor M. Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821–1881), ruski romanopisac, pripovjedač i publicist, rođen je 11. studenoga 1821. u Moskvi, a umro 9. veljače 1881. u Sankt Peterburgu. Jedan je od najznačajnijih predstavnika svjetskoga književnog realizma, začetnik modernoga psihološkog romana i preteča književnog egzistencijalizma.

Odrastao je u obitelji liječnika, a školovao se na Vojno-inženjerskoj akademiji u Sankt Peterburgu. Književnu afirmaciju stekao je romanom Bijedni ljudi (1846.), nakon kojega objavljuje Dvojnika (1846.) i pripovijest Bijele noći (1848.). Zbog sudjelovanja u intelektualnom krugu Petraševskoga uhićen je 1849. i osuđen na smrt. Kazna mu je zamijenjena četverogodišnjom robijom u Sibiru, nakon koje je služio u vojsci. Iskustva zatočeništva, epilepsija, siromaštvo i sklonost kockanju snažno su obilježili njegov život i književno stvaralaštvo.

Među njegovim najvažnijim djelima ističu se Poniženi i uvrijeđeni (1861.), Zapisi iz mrtvog doma (1861.–1862.), Zapisi iz podzemlja (1864.), Zločin i kazna (1866.), Kockar (1866.), Idiot (1868.–1869.), Bjesovi (1871.–1872.), Mladić (1875.) i Braća Karamazovi (1879.–1880.). Značajan dio njegova opusa čini i publicistički Piščev dnevnik.

U središtu njegova stvaralaštva nalaze se moralne dvojbe, krivnja, iskupljenje, sloboda volje, vjera, patnja i proturječja ljudske prirode. Složenom psihološkom karakterizacijom, filozofskim dijalozima i polifonijskom strukturom romana oblikovao je jedinstven književni svijet.

Njegovo je djelo snažno utjecalo na književnost, filozofiju i psihologiju 20. stoljeća, osobito na Nietzschea, Freuda, Camusa i Sartrea. Dostojevski ostaje nezaobilazan autor u razumijevanju čovjekove savjesti, slobode i egzistencijalne tjeskobe.