Operacija Walküre
Pokušaj atentata na Adolfa Hitlera 1944. godine u današnjoj se Njemačkoj baš ne kuje u zvijezde, bez obzira na tisuće pogubljenih, niti se naročito ne veliča herojski pothvat jednorukog ratnog veterana Clausa von Stauffenberga.
Jedini je on od protuhitlerovskih urotnika smogao dovoljno hrabrosti i unutarnje snage da unese eksploziv u Vučju jamu. Za njega je rješenje bilo ubiti Führera, pa tek onda započeti s operacijom Walküre, pokrenuti jedinice Wehrmachta koje bi se obračunale s SS-om i zauzele Berlin, München, Köln i Beč. Razmatrala se i sumanuta ideja o angloameričkom zračnom desantu na Berlin poslije kojega bi njemački vojnici rame uz rame s američkim i britanskim padobrancima obračunali s nacističkim jedinicama, a zatim bi njemačka vojska sklopila primirje na zapadu i produžila rat protiv Sovjetskog Saveza. Koliko god ovo zvučalo primamljivo, zahuktali se njemački ratni stroj nije mogao samo tako zaustaviti niti poštedjeti posljedica potpunog poraza na svim frontovima, kao ni zahtjeva za bezuvjetnom kapitulacijom koji je poslan sa sastanka velike trojice u Teheranu. Pukovnik grof Stauffenberg, potomak starog pruskog vojničkog plemstva, pojavio se ne kao savjest nacije, već samo kao savjest male skupine istomišljenika, pa ih je većina njemačkih suvremenika smatrala izdajnicima. Odanost Führeru poistovjećena je s odanošću Njemačkoj – tko je bio protiv Hitlera, bio je i protiv Njemačke. Naravno, poslije rata će se tvrditi da je bilo mnogo onih koji su mislili kao Stauffenberg, ali da to nisu bili u prilici iskazati. Führer ipak nije sam vodio svoj rat, a samo ga je jedan Nijemac pokušao zaustaviti.
Jedan primerak je u ponudi
