Osnove teologije
Proklo Diadoh (412–485), neoplatonistički filozof, u djelu Osnove teologije (Elementatio Theologica) sustavno izlaže svoju metafizičku i teološku filozofiju, temeljenu na Platonovoj tradiciji, uz utjecaje Plotina i Jambliha.
Djelo je strukturirano kao niz aksioma i propozicija, logički povezanih, s ciljem objašnjenja prirode stvarnosti, Boga i odnosa između jednog i mnogog.
Proklo započinje s konceptom Jedinog (to Hen), apsolutnog, transcendentnog principa iznad svih kategorija, koji je izvor svega postojećeg. Sve što postoji emanira iz Jedinog kroz niz hijerarhijski uređenih razina: Um (Nous), Duša (Psyche) i materijalni svijet. Svaka razina sudjeluje u višoj, ali je ograničena svojom prirodom. Proklo uvodi koncept henada, božanskih jedinica koje posreduju između Jedinog i nižih razina, omogućavajući raznolikost unutar jedinstva.
Centralna tema je uzročnost: sve proizlazi iz Jedinog, ali uzroci ostaju prisutni u svojim učincima, a učinci se vraćaju prema uzrocima (procesija i povratak). Proklo također razmatra vreme i vječnost, gdje je vječnost svojstvo viših bića, dok je vrijeme karakteristika nižih, promjenjivih razina.
Djelo je značajno jer sintetizira neoplatonizam u koherentan sustav, utječući na kršćansku teologiju (npr. Pseudo-Dionizija) i srednjovjekovnu filozofiju. Proklova strogost i logička preciznost čine Osnove teologije ključnim tekstom za razumijevanje neoplatonističke metafizike.
Nema primeraka u ponudi
Poslednji primerak je nedavno prodat.
