Jugoslavenstvo danas

“Jugonostalgičari su danas skoro izumrla vrsta. Posebno u Hrvatskoj i Srbiji u kojima se ideja jugoslovenstva rađala i kao usrećiteljska nametala svim narodima i narodnostima države stvorene posle Prvog i obnovljene posle Drugog svetskog rata. Javno ispoljavanje pozitivnih osećanja prema bivšoj Jugoslaviji takođe je nepoželjno i nepopularno i, na kraju krajeva, nelukrativno, s obzirom na privilegije koje danas donosi privrženost nacionalnim i nacionalističkim državotvornim ideologijama. Toga su, kao i u vreme kada su bili vatreni pobornici jugoslovenstva, svesni, pre svega, pisci i intelektualci. Mnogi među njima stide se svojih biografija, nekih dojučerašnjih postupaka i knjiga, spremni da se odreknu mnogo čega, osim materijalnih vrednosti, iz vremena kad su ispisivali (i naplaćivali) ode najpre Titovom a potom Miloševićevom jugoslovenstvu i vladarskom umeću.

Kao da prkose svemu napred rečenom, u Hrvatskoj su opstala dvojica i ovoj sredini dobro poznatih jugonostalgičara – Igor Mandić i Predrag Matvejević. U svojoj sredini za to su platili veliku cenu. Prvi je izabrao da živi kao neka vrsta večitog »unutrašnjeg emigranta«, drugi se dobrovoljno iselio i potražio spas »između azila i egzila«. (…) Matvejević još podseća da je njegova knjiga nastala na tragu jugoslavenske ideje, prisutne u svim našim kulturama, posebno u Hrvatskoj. I da je u knjizi više reč o onom što zbližava nego što deli Južne Slovene, pošto autor pripada naraštaju koji je nastojao izgraditi zajednicu slovenskih naroda kojima povest nije bila sklona. (…)

Matvejević još ukratko opisuje kako su poslednje decenije minulog veka u našim sredinama iz dana u dan padale maske s lica i laž izbijala iz mikrofona, a obmana se širila po novinama. Novi komesari su, kaže, još jednom prepravljali i krivotvorili prošlost a svemu su davale ton svađe i nadmetanja između Srba i Hrvata oko toga kome je jugoslovenstvo nanelo više zla: “Za sve je najveći krivac Josip Broz, koga su do juče i jedni i drugi hvalili i slavili. Požalim što sam prije tridesetak godina pisao predsjedniku, čije djelo cijenim, da se ‘povuče sa svih funkcija’, jer ‘doživotno predsjedništvo’ nije spojivo s idejom socijalizma. Mislio sam na socijalizam s ljudskim licem i želio da on nađe svoj dom u Jugoslaviji. S takvom sam primisli pisao ‘Jugoslavenstvo danas’.”

Tražeći odgovor na pitanje šta je ostalo danas od jugoslovenstva, Matvejević, između ostalog, kaže: “Možda vrlo malo, a možda ipak više nego što nam se čini. Stariji se sve češće usuđuju priznati da su živjeli mnogo bolje u Jugoslaviji. Mladi sve više gube vezu s onim što je bilo prije.” Posredi je, kaže, stvarnost koja je prekinuta a nije zaključena. Kultura je, najzad, ta koja je dužna preneti pamćenje jednog pokoljenja drugome. To je, zaključuje pisac, pogotovo važno u prilikama u kojima se samo pamćenje krivotvori ili poništava.” (Sava Dautović, NIN)