Građanin pokorni

Neobično je to, drage čitateljice i dragi čitatelji, malo možda i tužno, u jednom času imaš dvadeset i čini ti se da će ti čitav život biti kao jedan uzbudljivi neprekinuti Woodstock, a samo časak kasnije vučeš putni frižider s voćnim kašicama i rižolinom. Nisi ni primijetio kada ti se i kako to dogodilo. U treptaju oka, učini ti se, od anarhista u vreći za spavanje na plaži pod tamarisom pretvorio si se u malograđansko čudovište koje urla na recepcionara jer u sobi nema tople vode.

E, sad, što da čovjek napravi? Mogao bih se, dakako, kao oni ocvali bikeri u kožnim prslucima s resama, sa sijedim brčinama, perčinima i crnim “Born to be Wild” majicama rastegnutim preko trbuha, praviti kao da se ništa nije dogodilo, ali nekako nemam volje za to. “I’m too old for this shit”, rekao bi Danny Glover u “Smrtonosnom oružju”, a ja ga često citiram, uvijek napola ozbiljno, s nekom svečanom autoironijom, sam sebi smiješan u što sam se pretvorio.