Dubravka Ugrešić

Hrvatska književnica i prevoditeljica (Kutina, 27. III. 1949 – Amsterdam, 17. III. 2023). Rusistiku i komparativnu književnost diplomirala 1973. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je radila u Zavodu za znanost o književnosti od 1974. do 1993. U tom je razdoblju napisala studiju Nova ruska proza (1980), s Aleksandrom Flakerom uredila deset svezaka Pojmovnika ruske avangarde (1984–93), priredila i prevela neka djela Danila Harmsa, priredila antologiju alternativne ruske proze Pljuska u ruci (1989). Od 1993. živjela je u Njemačkoj te SAD-u, a od 2001. u Amsterdamu. Prva su joj objavljena književna djela knjige za djecu (Mali plamen, 1971; Filip i Srećica, 1976; kasnije Kućni duhovi, 1988). Nakon zbirke kratkih priča Poza za prozu (1978), o detaljima iz svakodnevice, 1981. objavila je kratki roman Štefica Cvek u raljama života, rani primjer postmoderne poetike u hrvatskoj književnosti, napisan tzv. šivaćom metodologijom (podnaslov Patchwork Story), odnosno spajanjem citata različitih tekstova, s analogijom između pisanja i šivanja. Zasnovan na obrascima trivijalne književnosti i popularne kulture, roman je bio vrlo čitan, a prema njemu je 1984. snimljen gledani film U raljama života Rajka Grlića kojem je Ugrešić bila koscenaristica. Zbirka pripovijedaka Život je bajka (1983) okuplja pet priča rađenih po književnim predlošcima u kojima tematizira nemogućnost pronalaženja vlastitoga pripovjedačkog postupka. Autopoetički okvir ima i roman Forsiranje romana reke (1988), u kojem je svako poglavlje pisano u drugom žanru (pornografski roman, ljubavni roman, horor-proza, dnevnička proza), a ponegdje upleće i ludičke postupke književnosti za djecu. Eseji koje je pisala 1990-ih bave se uglavnom krizom identiteta i fenomenima vezanima za raspad Jugoslavije, a sabrala ih je u zbirkama Američki fikcionar (1993) i Kultura laži (1996), dok su teme potonjih eseja (zbirke Zabranjeno čitanje, 2001; Nikog nema doma, 2005; Napad na minibar, 2010) kulturna globalizacija i postkomunistička iskustva. Od kasnijih romana Muzej bezuvjetne predaje (izvorno objavljen na nizozemskom 1997., na hrvatskom 2002) i Ministarstvo boli (2004) imaju za opće teme egzilantsko lutanje i sjećanje, Baba Jaga je snijela jaje (2008) fenomene starosti i starenja, a Lisici (2017) ponovno sam čin pripovijedanja.