Ulizica

Françoise Sagan (1935.–2004.), francuska književnica poznata po ranim hitovima poput Bonjour tristesse (1954.), napisala je Ulizicu (u originalu Le chien couchant, dosl. "Pas koji laže" ili "Ležeći pas") 1980. godine.

Roman je mračan, introspektivan i daleko od Saganine tipične lagane, hedonističke tematike mladenačkih ljubavi i buržujskog života. Radnja se odvija u sumornom, industrijskom sjeveru Francuske – rudnici, zgarišta, hladna voda, magla – simboličnoj pustinji duše. Glavni lik je sredovječni muškarac (bezimeni ili minimalno karakterizirani), cinični alkoholičar i samotnjak koji se opisuje kao "ulizica" – pas koji laže, ulizuje, prilagođava se da preživi, ali duboko prezire sebe i svijet oko sebe.

On luta kroz besmislene dane: posao (ili njegov nedostatak), piće, slučajne susrete s ljudima (žene, prijatelji, prolaznici) koji su jednako izgubljeni. Nema velike fabule – radnja je fragmentarna, sastavljena od unutarnjih monologa, sjećanja i promatranja okoline. Sagan kroz njega istražuje teme egzistencijalne praznine, samoće u modernom društvu, nemogućnosti autentične veze i besmisla života bez iluzija. Lik je ciničan, samoironičan, ponekad okrutan prema sebi i drugima, ali u dubini ranjiv i traži (bezuspješno) smisao ili toplinu.

Stil je sažet, precizan, s tipičnom elegancijom i melankolijom Saganove, ali ovdje bez romantike – više nalik Camusovom ili Sartreovom egzistencijalizmu u minijaturi. Kritičari ga vide kao jedan od njezinih "tamnijih" romana, gdje se razbija mit o vječnoj mladosti i užitku. Knjiga je kratka, ali intenzivna, s fokusom na psihološki portret umjesto na događaje.