Antun Gustav Matoš

Hrvatski književnik (Tovarnik, 13. VI. 1873 – Zagreb, 17. III. 1914). U Zagrebu, gdje mu se obitelj naselila ubrzo nakon njegova rođenja, pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Nakon nedovršene gimnazije propao mu je i pokušaj studija na Vojnome veterinarskom fakultetu u Beču. Odustao je od građanskog poziva i potpuno se posvetio pisanju i glazbi. Prvu pripovijetku Moć savjesti objavio je 1892. u Viencu. Sljedeće je godine bio pozvan u vojsku, ali je 1894. dezertirao te morao napustiti Hrvatsku. Otišao je u Beograd, gdje je svirao violončelo u tamošnjim orkestrima i radio kao novinar. Početkom 1898. nakratko je boravio u Münchenu, Beču i Ženevi, a zatim otišao u Pariz, gdje je ostao pet godina. Pariško je razdoblje bilo odlučujuće u formiranju njegovih estetičkih načela. Temeljito se upoznao s najnovijim umjetničkim kretanjima, a osobito su bila značajna iskustva s pjesništvom Ch. Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te s proznim djelom E. A. Poea, P. Mériméea i G. de Maupassanta. U tih pet godina napisao je i velik dio svoje fikcijske proze (Iverje, 1899; Novo iverje, 1900).

God. 1904. vratio se u Beograd, gdje je ostao do konačnoga povratka u Zagreb 1908., kada je bio pomilovan. Za drugoga boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljene još dvije knjige (Ogledi, 1905; Vidici i putovi, 1907). U tom je razdoblju počeo pisati i pjesme, koje je objavljivao u različitim listovima i časopisima, ali mu je taj dio opusa objavljen tek posmrtno (Pjesme, 1923), i to u nepotpunu obliku. U Zagrebu se uključio u književni i politički život. Neprestano je ulazio u sukobe i polemike stvarajući književne i političke protivnike, ali i istomišljenike. Oko sebe je okupio skupinu mladih pjesnika »Gričana« (Lj. Wiesner, F. Galović, A. Ujević i dr.). Njegovao je bohemski životni stil, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici. Za života su mu izišle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi (1910) i Pečalba (1913). Velik broj Matoševih neobjavljenih tekstova prikupljen je tek za sabrana djela koja su izišla u razdoblju 1935–40.

Sam je Matoš pripovijetke smatrao najvrjednijim dijelom svojega opusa, a njegovi suvremenici i kritičari iz desetljeća izravno nakon njegove smrti visoko su cijenili pojedine putopise. Najznačajnija putopisno-feljtonistička proza Oko Lobora (1907) osebujan je Matošev spoj lirizma nadahnuta ljepotom krajolika i, s druge strane, reportažnih, historiografskih i društveno-kritičkih opservacija pripovjedača. S vremenom je njegovo djelo uravnoteženije procijenjeno, pri čem je posebno dobilo na vrijednosti pjesništvo. Danas se pojedine pjesme (Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, 1909., Srodnost, Utjeha kose) smatraju zaštitnim znakom Matoševa opusa i ponajboljim pjesmama iz razdoblja hrvatske moderne. I kao pjesnik Matoš je u hrvatskoj književnosti bio promotorom modernističkih strujanja koja su dolazila iz europskih književnih središta. Poput E. A. Poea, Ch. Baudelairea i pjesnika simbolističkoga pokreta inzistirao je na dotjeranoj formi pa je sonet u njegovu pjesničkom opusu postao kanonskim oblikom. Poetski artizam ogleda se i u strogom poštivanju pravila akcenatsko-silabičke versifikacije. U okviru Matoševe škole velika se pozornost pridavala sinesteziji i zvukovnim (»glazbenim«) kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima. Tematski se Matoševa lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica, U travi) preko estetizacije smrti, starosti ili drugih pojava koje inače pobuđuju odbojnost i nelagodu (Utjeha kose, Prababa). Pjevanje o pojavama koje tradicionalno ne pripadaju području lijepoga tumači se prihvaćanjem »estetike ružnoga« kao novog impulsa u europskom modernom pjesništvu, premda Matoševi pjesnički tekstovi ne dosežu onaj stupanj provokativnosti do kojega su išli tekstovi Ch. Baudelairea i A. Rimbauda. Drugi dio pjesničkoga opusa blizak je Matoševu kritičkom i polemičkomu temperamentu. Te Matoševe pjesme satirični su ili humoristični pogledi na moralne kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora, Savremeni simbol) ili političke okolnosti (Grički dijalog, Basna), a u najpoznatijim domoljubnim pjesmama (1909., Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnoga položaja domovine.

Matoš je napisao šezdesetak novela, od čega je za života u trima zbirkama objavio samo oko polovice. Fikcijska proza prilično je raznovrsna i postoje različiti pokušaji njezine klasifikacije. Tradicionalnije podjele drže se tematskih skupina, pri čem se izdvajaju pripovijesti u kojima se opisuju ljudi i događaji iz domaće sredine te skupina priča u kojoj prevladavaju bizarni likovi, nevjerojatni događaji, redovito smješteni u koji od europskih gradova. Postoji i manja skupina kratkih tekstova (Samotna noć, O Tebi i o meni, Sjena) u kojima priča gotovo nestaje, iskaz se lirizira i oprema simboličkim značenjima, pa se ti tekstovi žanrovski mogu obilježiti i kao pjesme u prozi. U većoj ili manjoj mjeri, međutim, lirizacija se iskaza uočava u gotovo svim Matoševim pripovijetkama.

Novije podjele pripovjedačkog opusa temelje se na dominantnim stilskim obilježjima. Prvu skupinu čine impresionističke novele koje obrađuju kakav istinit događaj (Kip domovine leta 188*) ili se u njima literarno oblikuju autorovi privatni doživljaji (Nekad bilo – sad se spominjalo, Za novim bogom). Katkad je pak riječ o pričama koje su utemeljene na stvarnim slučajevima za koje je Matoš čuo u privatnome životu, ali nemaju autobiografskih elemenata (On, Duševni čovjek, Pereci, friški pereci). Specifičnost toga tipa priča sastoji se u njihovu anegdotskom, reportažnom značaju, u fragmentarnosti i odmaku od realističke poetike. Na štetu realističke psihologije u tim novelama prevladavaju karikatura i humoristični ton, pri čem likovi nose tipske osobine svoje sredine ili nacionalnosti. Drugoj skupini pripadaju pripovijesti kao što su Camao, Cvijet sa raskršća, Lijepa Jelena, Put u Ništa ili Balkon, koje se po vrijednosti ubrajaju u najbolji dio Matoševe fikcijske proze. Suvremena ih kritika označava kao simbolističke novele budući da njihova radnja ima simbolično značenje i naglašava razmak između realne, svakodnevne zbilje i idealnog svijeta u kojem se naslućuju ljubav, ljepota i harmonija. Protagonisti i pripovjedači Matoševih simbolističkih priča društveni su autsajderi, bohemi, lutalice, umjetnici i sanjari, često bolesni i krajnje neurotični. Raskorak između materijalnoga svijeta i idealnoga prostora mašte dio je njihova svojevoljno odabranog identiteta, jer ih više formira umjetnički milje kojemu pripadaju nego zbiljski društveni odnosi i uhodana svakodnevica, koju preziru. Izdvojena društvena pozicija glavnih likova (i prostori koji su daleki hrvatskomu čitatelju) omogućuje da se napusti realistička razina priče i uvedu bizarni, bajkoviti ili fantastični motivi (Camao, Put u Ništa, Miš).

Matoš je i jedan od najznačajnijih hrvatskih kritičara s početka XX. st. Pisao je o hrvatskim (S. S. Kranjčević, V. Vidrić, D. Domjanić, J. Polić Kamov) i o srpskim autorima (S. Sremac, J. Veselinović, S. Pandurović). Njegovao je impresionističku kritiku, vodeći se artističkim, ali i nacionalnim kriterijima. I u književnoj kritici i u žurnalističkim tekstovima nerijetko je ulazio i u političke teme. Matoševi politički nazori, s obzirom na protuaustrijska stajališta i skepsu prema jugoslavenskom unitarizmu, bili su bliski Starčevićevu pravaštvu, ali mu je u kulturnom smislu bio stran svaki izolacionizam. Dio njegove esejistike posvećen je istaknutim inozemnim piscima, o kojima je pisao s visokim stupnjem kompetencije pa je hrvatsku sredinu sustavno upoznavao s glavnim kretanjima suvremene europske i svjetske literature. Matoš je znatno modernizirao hrvatsku književnost, nametnuo se kao uzor mnogim mlađim piscima i uspostavio umjetničke kriterije kao glavni element literarnoga djela te se danas općenito smatra jednim od najboljih hrvatskih književnika.