Slobodan Selenić

srpski književnik i teatrolog (Pakrac, 7. VI. 1933 – Beograd, 27. X. 1995). Filozofski fakultet završio u Beogradu, gdje je od 1965. predavao dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti. U studijama Angažman u dramskoj formi (1965) i Dramski pravci XX. veka (1971) bavio se pitanjima suodnosa tradicije i inovacije u redefinicijama dramskoga pisma u djelima A. Artauda, B. Brechta, S. Craiga, J.-P. Sartrea, T. S. Eliota, A. Jarryja, L. Pirandella, J. Cocteaua, M. Krleže, J. Geneta i S. Becketta. U svojim romanima široko ocrtan društveno-povijesni kontekst uobličavao je kao prostor neizbježne međusobne upućenosti dviju kultura združenih u nerazrješivom sukobu. Na tematskom planu Memoari Pere Bogalja (1968) predočuju sraz tradicija urbane i ruralne Srbije nakon socijalističke revolucije, a Pismo-glava (1982; napisan 1972) sraz ideoloških matrica komunizma i građanstva u istom razdoblju, dok Ubistvo s predumišljajem (1993) oba ta tematska sklopa prelama kroz suodnos Srbije 1992. i 1944. Prostor osobnoga i civilizacijskoga identiteta redovito se konstituira razmjenom s drugim, bilo kroz suradnju, bilo kroz nasilje: Prijatelji (1980) supostavljaju zajedničko kulturno nasljeđe Srba i Albanaca, Očevi i oci (1985) Srbije i Engleske, Timor mortis (1989) Srba iz Srbije i Srba prečana. Nedovršen je ostao roman Malajsko ludilo (2000) u kojem je zbivanja prikazao izmjenom srpske i muslimanske perspektive. Iznimna jezična osviještenost i kompozicijska vještina, funkcionalno uklapanje faktografije u složene fabularne sklopove te suverena uporaba narativnih stečevina modernoga romana čine Selenićev romaneskni opus jednim od najznačajnijih u srpskoj književnosti XX. stoljeća. Pisao je i drame (Kosančićev venac 7, adaptacija vlastita romana Prijatelji; Ruženje naroda u dva dela; Knez Pavle) koje su objavljene zajedno (Drame, 2003).