Miguel de Cervantes

Španjolski pisac (Alcalá de Henares, između 29. IX. i 9. X. 1547 – Madrid, 23. IV. 1616), skromna podrijetla, školovao se u Valladolidu, Sevilli i Madridu. U pratnji kardinala Acquavive otišao je 1569. u Italiju, gdje je 1570. stupio u španjolsku vojsku. Sudjelovao 1571. u Lepantskoj bitki, u kojoj je izgubio lijevu ruku i poslije dospio u sužanjstvo u Alžiru (tadašnjoj Berberiji), gdje je proveo 5 godina. Otkupljen nakon nekoliko pokušaja bijega, živio je skromno uz poniženja i nepravde.

Cervantesov opus dijeli se na pjesništvo, dramska djela, kratke proze, tzv. uzorite novele i romane. Cervantesove su pjesme prigodnice: uvodni soneti za knjige njegovih prijatelja, poslanice, stihovani komentari povijesnih događaja i sl. Najpoznatiji je sonet Grobnomu humku Filipa II. u Sevilli (Al túmulo de Felipe II en Sevilla). Ep Put po Parnasu (Viaje del Parnaso, 1614), s više od tri tisuće stihova, temelji se na starijoj talijanskoj pjesmi C. Caporalija. U gotovo svim Cervantesovim djelima mogu se naći stihovi u tada pomodnim starim španjolskim i talijanskim metrima.

Cervantesa drže najboljim španjolskim dramatičarom prije Lope de Vege. Napisao je 10 ovećih komada i osam jednočinki, tzv. entremeses. Osim potonjih, sva su ta djela napisana u stihu. Alžirski događaj (El trato de Argel, jamačno 1580), obrađuje život islamskoga svijeta s motrišta kršćanina. Cervantes je iskustvo arapskog sužanjstva iskoristio za gradnju zapleta. Opsada Numancije (El cerco de Numancia), jamačno između 1580. i 1587., vrsna je tragedija u kojoj je riječ o obrani starosjedilaca Iberskoga poluotoka od rimske opsade. Lope de Vega je iz Cervantesovih dramskih tekstova crpio teme i tehniku. Napisao još Osam komedija (Ocho comedias) i Osam jednočinki (Ocho entremeses), koje su nastale 1615. Jednočinke se općenito smatraju njegovim najboljim tekstovima za kazalište. To su prizori iz onodobne svakodnevice koji na šaljiv način govore o ljudskim manama. Najpoznatije su: Pažljivi stražar (La guarda cuidadosa), Čudesni oltarni naslon (El retablo de las maravillas), Ljubomorni starac (El Viejo celoso) i dr.

Napisao je romane La Galatea (1585), Bistri vitez Don Quijote od Manche (El ingenioso hidalgo don Quijote de la Mancha, prvi dio 1605., drugi dio 1615), zatim Uzorite novele (Novelas ejemplares, 1613), među kojima se osobito ističe Razgovor pasa (El coloquio de los perros) te Persiles i Sigismunda ili priča sa sjevernih strana (Los trabajos de Persiles y Sigismunda, historia septentrional, posmrtno 1617).

U romanu Bistri vitez Don Quijote glavni lik Alonso Quijano, stari momak i pripadnik nižeg plemstva koji živi u selu u La Manchi, prividno izgubi pamet i osjećaj za razliku između zbilje i zastarjelih priča o vitezovima što ih stalno čita, pa odluči krenuti u svijet ispravljati nepravde, praćen seljaninom Sanchom Panzom, kojega promiče u svojega štitonošu. Pothvat mora završiti tragično zbog raskoraka u Don Quijoteovu shvaćanju zbilje, njegove tvrdoglavosti u nakani da dosljedno živi u svijetu svojih umišljaja, ne bi li tako lakše preživio u naopaku svijetu u kojem doista mora živjeti. Tumačenja su takve filozofije bezbrojna: u njima vojnik Miguel de Cervantes vidi spas za sveukupni zapadnokršćanski svjetonazor, o kojem nikada nije dvojio.

Utjecaj Cervantesa u hispanskoj književnosti i uopće u svjetskim kulturama i književnostima golem je, sve od pojave Bistrog viteza do današnjih dana. Lik Don Quijotea prerastao je običnu vitešku priču i postao općim simbolom čovjeka borca za svoje ideale, unatoč stvarnosti koju dobro prepoznaje. Uz Dantea, Shakespearea i Goethea, Cervantes se smatra jednim od stupova europske književne kulture. Mnoga manje poznata Cervantesova djela mogu se razumjeti jedino kao oblik dijaloga s tim romanom. Na hrvatski su Cervantesa prevodili Iso Velikanović, Ivo Hergešić i osobito Josip Tabak, čiji se prijevodi drže jezičnim uzorom.

Citiranje: Cervantes y Saavedra, Miguel de. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 23. 10. 2023.