Cesta
Čovjek i dječak. Otac i sin. Negdje na vjetrometini posve uništenog života na Zemlji. U vrijeme koje nije determinirano ničim opipljivim sem njihovim jadnim životima. Apokaliptična je to slika uništenog svijeta u kojem nema doslovno ničega.
Vegetacija je uništena. Sunca nema. Hrane nema. A ono malo preživjelih, odavno već nisu ljudi. Pretvoreni silom u svoju najcrnju suprotnost. Zvjerstvo. Ljudožderstvo. Ludilo ludih. Povorka neiskorištenih likova za predložak Mad Maxa. I u tom jezivom ništavilu, u vječnoj gladi i strahu, njih dvojica.
Neprekidno putuju jer ne smiju stati. U neprekidnoj, luđačkoj borbi za život, kojeg li paradoksa, ne smiju ostaviti nikakvog traga koji bi mogao biti pokazateljem njihova života. U tom svijetu, uvijek negdje netko čeka da te ubije. Orobi. Uništi. On i on. Prvaci u preživljavanju i prvaci u skivanju tragova svog jadnog života.
To je, ako ćemo ga određivati likovima i radnjom, okosnica romana «Cesta». Roman ceste, ako ćemo ga promatrati kroz surovo lutanje i putovanje ka nekom cilju, novom životu. Kakav može biti taj, novi život, na tako uništenoj planeti? Gdje bi, zaboga, na kojem njenom kraju, bila bolja polovica? Nema tu odgovora. Besmisleno je to putovanje. Ali, znaju to pisac i stariji lik. Znamo i mi, čitatelji, svjedoci tog užasa. Naslućuje i on, dječak koji ne pamti boljega života. Sin koji ne pamti majke. Dijete koje vapi biti dijete. Dječak kojega je strah odavno progutao, prožvakao ga i ispljunuo samo skelet. Hodajući skelet. Živ onoliko koliko u kostima osjeća srce koje mu, svako malo, od straha tuče u ritmu – ipak si živ, ipak si živ.
Nema primjeraka u ponudi
Poslednji primjerak je nedavno prodan.
