Sto godina samoće
Roman je jedno od najvažnijih djela latinoameričke književnosti 20. stoljeća i ključni predstavnik magičnog realizma, žanra u kojem se svakodnevni događaji spajaju s nadrealnim i fantastičnim elementima.
Roman "Sto godina samoće" prati obitelj Buendía, koju je utemeljio José Arcadio Buendía, kroz sedam generacija, počevši od njegovog osnivanja pustinjskog grada Maconda, pa kroz naredna desetljeća. Kroz priču o ovoj obitelji, koja je, kao i grad Macondo, na neki način "zapečaćena sudbinom", Marquez istražuje teme vremena, prolaznosti, povijesti, ljubavi, smrti i autodestruktivnih ciklusa koji se ponavljaju kroz generacije.
Glavni dio romana prati život Joséa Arcadia Buendíje i njegovih potomaka, koji su uvijek suočeni s problemima koji proizlaze iz njihovih grešaka iz prošlosti, neuzvraćenih ljubavi i stalne potrage za smislom postojanja. Svi članovi obitelji Buendia, usprkos svojim individualnim karakteristikama, dijele slične sudbine – usamljeni su, prokleti ponavljati iste pogreške kroz generacije i često se suočavaju s osobnim i obiteljskim tragedijama.
Jedan od ključnih motiva u romanu je usamljenost koja prožima sve likove i njihove sudbine. Unatoč životu u zajednici, likovi su emocionalno izolirani i često doživljavaju unutarnju prazninu, što dovodi do ponavljanja njihovih pogrešaka i nesreća kroz generacije.
Osim toga, "Sto godina samoće" bavi se i pitanjem povijesti i vremena, kroz ciklično ponavljanje događaja, što implicira da ljudi ne mogu pobjeći od grešaka iz prošlosti, niti mogu izbjeći svoju sudbinu. Magični realizam prisutan je u svakom dijelu romana – nadrealne pojave, poput letenja i neobičnih događaja, prihvaćene su kao normalan dio svakodnevnog života.
Jedan primjerak je u ponudi
