Ispovijed i druge priče

Ovaj izbor pripovjedaka, između ostaloga, ispravlja jedan često ponavljan i odavno uvriježen stereotip - da se, naime, Andrićevo zanimanje za prikazivanje bosanskohrvatskoga miljea iscrpljuje i ograničuje na "franjevački ciklus" pripovjedaka i na vrijeme osmanlijskoga vladanja Bosnom. Proze iz drugoga dijela ove knjige to na upečatljiv način korigiraju, donoseći niz "novih" tema i likova iz tog svijeta, smještenih u jedno sasvim drugo, postotomansko vrijeme.

Od priče "Mara milosnica", koja još pripada starom dobu, preko proze "O starim i mladim Pamukovićima" (koja očigledno kontinuira atmosferu i likove iz Mare milosnice, i koja je po svemu sudeći torzo mnogo veće cjeline, vjerojatno nezavršenog romana "iz sarajevskog života"), pa već klasičnoga "Čuda u Olovu", te kraćih priča kakve su "Pekušići", "Svečanost" ili "Æilim", zaključno s maestralnom pripoviješću "Bife 'Titanik'", Andrić nastavlja ispitivati "condition humaine" malih ljudi bačenih u te nove, sasvim drukčije historijske, društvene okolnosti i forme življenja.

To su najčešće priče o zlu, vječnom i neshvatljivom, o onoj premoći zla u svijetu, za koju će Andrić reći Ljubi Jandriću da se još u mladosti o njoj naučio rasuđivati od Kierkegaarda... Dapače, to su cijele prozne "studije" o zlu, o njegovim beskrajno raznovrsnim tipovima i oblicima (uostalom, majstorski pripovijedane od početka - od "Ispovijedi", "U musafirhani", "Priče u Samsarinom hanu", "Trupa", "U vodenici", "Mustafe Madžara", "Čuda u Olovu"), koje preko "Mare milosnice", i torza o Pamukovićima završavaju s "Bifeom 'Titanik'", a u "Pismu" iz 1920. godine nalaze svoju čudesnu pripovjedačko-"teorijsku" sublimaciju.